Predsjednik Skupštine Brčko distrikta BiH, Damir Bulčević, ponosno je izjavio da će novi Zakon o slobodi pristupa informacijama (ZOSPI), nakon usvajanja, biti “najsveobuhvatniji u Bosni i Hercegovini”. Gradonačelnik Siniša Milić objavio je da je Vlada usvojila amandmane koji, napokon, uvode pravo na žalbu protiv odluke o odbijanju pristupa informacijama, i uputila ih u skupštinsku proceduru.
Na prvi pogled, to je pobjeda transparentnosti. Na drugi, dublji pogled, riječ je o političkom manevru – postavljanju pravnog paravana koji je dizajniran da formalno udovolji obavezama, dok u praksi osigurava da kritične informacije ostaju zarobljene unutar politički kontrolisanog administrativnog sistema.
Novi zakon je, nakon višegodišnje zakonske praznine, neophodan. Međutim, analizirajući arhitekturu drugostepenog odlučivanja koju je Distrikt izabrao, postaje bolno jasno da je pravo na informaciju i dalje osuđeno na dugotrajnu, iscrpljujuću birokratsku borbu.
Korekcija kojom se uvodi pravo na žalbu bila je zakonska nužnost. Prvobitni nacrt bio je na korak od katastrofe – usvajanja zakona koji bi, pazite sad, zabranjivao žalbe građana. To bi predstavljalo rušenje ustavnog poretka. Sada, kada je pravni lijek formalno tu, postavlja se pitanje ko će ga provoditi?
Naravno, vladajuća politička koalicija.
Brčko je odbacilo model nezavisnog informacionog povjerenika i usvojilo decentralizovani sistem: za žalbe će biti zadužene Apelaciona komisija, Pravosudna komisija i, što je ključno, upravni odbori javnih preduzeća. I tu nastaje sistemski problem, poznatiji kao bosanskohercegovačka “javna tajna”: ko bira članove tih tijela?
Članovi Apelacione komisije Vlade, kao i upravnih odbora javnih preduzeća, nisu birani zbog svoje nepristrasnosti i pravne nezavisnosti; oni su birani zbog političke lojalnosti. Oni su politički proksi, postavljeni s jasnom misijom: štititi instituciju i političke interese patrona koji su ih instalirali.
UO: Ahilova peta javnog novca
Najveći cinizam krije se u delegiranju žalbenih ovlaštenja na upravne odbore (UO) javnih preduzeća. UO je tijelo čija je primarna uloga nadzor menadžmenta preduzeća. Kada novinar ili građanin podnese žalbu jer je prvostepena instanca (direkcija preduzeća) odbila otkriti ugovor o javnoj nabavci, plate direktora, ili podatke o sumnjivom zapošljavanju, ta žalba dolazi na sto tijelu koje ima direktan institucionalni sukob interesa.
- Ako UO uvaži žalbu, direktno potkopava reputaciju i rad menadžmenta koji je dužan da nadzire.
- Ako UO uvaži žalbu, potencijalno otkriva finansijske, kadrovske ili koruptivne rizike koji su nastali pod palicom političke strukture koja ga je postavila.
Šta mislite, kakva će biti stopa usvajanja žalbi pred upravnim odborima u Brčkom? Gotovo sigurno će biti blizu nule za sve politički osjetljive slučajeve. Upravni odbori će, u praksi, funkcionisati kao politička autocenzura – legalistički zid koji odbija zahtjeve za transparentnost u najranjivijem sektoru (javna preduzeća su najčešće kase za političku trgovinu i finansiranje). Njihova uloga bit će ispunjavanje forme, a ne provođenje prava.
Put za novinare vodi preko suda
Stoga, za novinare i aktiviste koji se bore za istinsku transparentnost u Distriktu, novouspostavljeni drugostepeni mehanizam je irelevantan. On je tek skup administrativnih stepenica koje se moraju iskoristiti prije nego što se dođe do jedine funkcionalno nezavisne instance: Osnovnog suda Brčko distrikta BiH.
Brčanski političari su, uvodeći ovaj birokratski, fragmentirani i politički zarobljeni žalbeni sistem, de facto prenijeli teret provedbe zakona sa izvršne vlasti (gdje transparentnost treba da bude standard) na pravosuđe.
Cijena ovog političkog kompromisa je dvostruka:
- Vrijeme: Svaki zahtjev za informacijom od javnog preduzeća morat će proći beskorisnu proceduru pred UO, pa tek onda ići u upravni spor. To znači dodatne mjesece, ako ne i godine, za dobijanje ključne informacije. A u novinarstvu i borbi protiv korupcije, vrijeme je ključni resurs.
- Harmonizacija: Fragmentacija prakse (jedan UO ovako, drugi onako) narušit će pravnu sigurnost. Konačnu, konzistentnu praksu morat će da razviju sudije.
Ako je ambicija Distrikta da ima “najsveobuhvatniji” zakon, onda ta ambicija mora biti potkrijepljena funkcionalnim mehanizmom, a ne arhitekturom koja štiti političke klijente. Zakon je ispravljen da bi se izbjegla reputacijska katastrofa, ali njegova suština ostaje podređena partijskim interesima.
Brčko je dobilo Zakon o slobodi pristupa informacijama. Ali da bi taj zakon zaista značio slobodu, morat ćemo sačekati da se promijeni politička kultura koja članove nadzornih tijela ne tretira kao stručnjake, već kao poslušne partijske vojnike. Do tada, ovaj “najsveobuhvatniji” zakon ostaje samo još jedna ambiciozna izjava bez prave pokrivenosti u realnosti.
