Nikada nisam imao problem započeti priču. No, kada je riječ o Bekimu, kao da sam na trenutak zastao. Tek nakon nekoliko sati posvećenih njemu, otvorila mi se nova dimenzija posmatranja svijeta, sredine iz koje potičem, i samog sebe.
Na poziv da govorim o Bekimu, reagovao sam spontano, nepripremljen za putovanje koje me vodilo njegovim djelima i životom. Iako sam poznavao njegovo ime, tek sada sam se zaista susreo s njegovim riječima. Prelistavajući stranice njegovih djela, brzo sam shvatio: Bekim je daleko više od “našeg Brčaka” — on je Balkan u tijelu jednog čovjeka.
Umjetnost i njena surovost
Zašto umjetnost često postaje cijenjena tek kada umjetnika više nema? Bekim je savršen primjer surove istine: često ne prepoznajemo veličinu među nama dok ne bude kasno.
Bekim je mnogo više od pisca iz Brčkog. On je Balkan u tijelu jednog čovjeka. Njegova životna putanja bila je sve samo ne linearna. Rođen u Brčkom, odrastao u Rijeci, a živio širom svijeta. Čak iako ga nikada nisam lično upoznao, osjećam da sam ga poznavao. Njegova ljubav prema umjetnosti, riječima i ljudima bila je zarazna.
Bekim je bio nomad — čovjek koji nije trpio granice, ni geografske ni duhovne. Nije se obazirao na tuđa mišljenja, što ga je činilo autentičnim i voljenim. Vodio je život bez maske, svjestan svojih slabosti, ne skrivajući ih iza lažnog morala.
Kad čitam, putujem, a kad putujem, čitam.
Riječi koje najbolje oslikavaju Bekima. Iako je vodio raskalašen život, Bekim je znao ono što mnogi zaboravljaju:
Sve ima svoj početak i kraj, i jedino što ima smisla je uživati kad ti je dobro, stisnuti zube kad ti je teško.
Njegova filozofija bila je brutalno iskrena, sirova, ali oslobađajuća.
Potraga za izgubljenim djetinjstvom
Jedna od najljepših epizoda njegovog života bila je potraga za vlastitim “Misisipijem” — rijekom Savom. Sa dvojicom prijatelja, Bekim je krenuo u avanturu koja je bila više od putovanja: bila je to potraga za izgubljenim djetinjstvom, za onim neiskvarenim dijelom sebe.
Taj put nije bio samo geografski, nego i duhovni, a možda je upravo kroz njega Bekim još jednom pronašao svoje Brčko, svoj dom, i svoje čitatelje.
Ostavština
Bekim je ostavio djela i uspomene koje će nadživjeti sve granice. Njegova riječ je bila i ostala svjetionik za sve one koji se još uvijek traže.
Zato, s ponosom, ali i s dozom tuge, možemo reći: Bekim je naš. Volio je Brčko, Brčko bi trebalo da uzvrati ljubav.
