U zemlji gdje zgrada postaje veći problem od sadržaja koji se u njoj odvija, priča o objektu pod nazivom „Srpska kuća“ u Brčkom savršeno oslikava političku svakodnevnicu Bosne i Hercegovine: zamjena teza, histerizacija forme, ignorisanje suštine. I, naravno, nacionalne etikete koje uvijek pale plamen – čak i kad nema dima.
Dakle, Vlada Republike Srpske – ta famozna „entitetska vlast“ – kupila je zgradu bivše kockarnice u Brčkom. Odmah zatim, uslijedilo je njeno preimenovanje u „Srpska kuća“. Drama je mogla da počne. Dio političkih aktera iz bošnjačkog korpusa reagovao je oštro – naziv „Srpska kuća“ za njih je, navodno, „provokacija“, „nacionalistički ispad“ i „udar na multietnički karakter Brčko distrikta“. U suštini, to je reakcija na dvije riječi koje, same po sebi, nisu ni prijetnja, ni plan državnog udara.
Međutim, logika po kojoj je termin „Srpska kuća“ uvreda za multietničnost pada u vodu čim se prođe pored bilo koje kancelarije neke od domaćih političkih partija ili nacionalnih kulturnih društava: tu su Srpska demokratska stranka, Hrvatska demokratska zajednica, Hrvatska seljačka stranka, Bošnjačka zajednica kulture, Srpsko prosvjetno i kulturno društvo, Hrvatsko kulturno društvo i ko zna šta još. U tom duhu, ne bi li i „Bošnjački institut“ kao institucija koja postoji u drugim bh. gradovima, a možda će biti otvorena u budućnosti i u Brčko distriktu, bio problematičan naziv? Ili možda treba da osnivamo „Neutralnu kuću“, bez ičega osim sive fasade i tapaciranih zidova, da niko ne bi bio povrijeđen?
Da se razumijemo: Brčko distrikt jeste specifična, osjetljiva i multietnička sredina. Ali nije sterilna. Ljudi imaju pravo na identitet, jezik, kulturu i simboliku – pa i na nazive. Ili svi imaju pravo, ili niko.
Repriza bez kraja
I dok se politička debata svela na to kako se zgrada zove, iz fokusa je potpuno iskliznulo ono što bi trebalo biti tema broj jedan: kako je uopšte kupljena bivša kockarnica? Zašto Vlada RS ulaže javni novac van svoje teritorije, u posebnu administrativnu jedinicu koja nije entitet? Ko je bio prethodni vlasnik, po kojoj cijeni je objekat prodat, i šta se planira u toj „kući“ raditi?
Da li će „Srpska kuća“ biti kulturni centar, inkubator političkih projekata, nešto treće – ili možda samo još jedan pokušaj entitetske ekspanzije kroz imovinu? O tome se gotovo ništa ne govori, jer je naziv poslužio kao idealna dimna zavjesa.
U zemlji gdje je dovoljno da neko uzvikne „nacionalizam!“ da bi svi prestali da postavljaju pitanja o novcu, ovakve kontroverze savršeno odgovaraju onima koji žele da prikriju šta se zaista dešava. A to je već dugo poznata praksa: baci ime – skloni pažnju.
I to baš u danima kada se obilježava godišnjica najvećeg zločina iz proteklog rata – genocida u Srebrenici, pa je takva tema pitka za javnost i idealna za podizanje nacionalnih tenzija. Dok su ljudi još pod emocijama zbog sjećanja na ratna dešavanja, pa da se ponovo mogu nagovoriti jedni drugima šta je ko kome od naroda uradio i vratiti na pitanje koje se već decenijama postavlja, a savršeno je uklopljeno i u Oscarom nagrađeni bosanskohercegovački film Ničija zemlja: “Ko je počeo rat?”… Repriza bez kraja.
Forma protiv suštine
Ako ćemo biti iskreni, političke stranke koje sada protestuju zbog imena „Srpska kuća“ često su i same bile stručnjaci u disciplinama simboličkog identitetskog prepucavanja. Ništa novo: svakom je tuđa zastava prevelika, a vlastita uvijek u okviru demokratskih prava. Uvijek isti film.
Brčko ne treba biti talac političkih poena koje partije zarađuju na simbolima, dok stvarni problemi – zapošljavanje, pravna nesigurnost, sumnjivi investicioni poduhvati – ostaju netaknuti. Umjesto što protestuju protiv naziva, možda bi bilo korisnije da se stranke iz bošnjačkog političkog spektra raspitaju kako je zgrada prodata, ko je lobirao, ko je imao korist.
Jer, ako sutra neko osnuje „Hrvatsku kuću“, pa onda „Bošnjačku kuću“, hoćemo li i tad protestovati? I gdje je granica apsurda? Naziv „Srpska kuća“ ne ugrožava Brčko. Ali korupcija, nejasni vlasnički odnosi i manipulacije javnim resursima – itekako mogu. Ako nam je zaista stalo do multietničnosti, onda treba da razgovaramo o ravnopravnosti pristupa resursima, transparentnosti vlasti i jednakim šansama za sve – bez obzira na nacionalni prefiks.
Brčko ne treba da se boji riječi. Treba da se boji tišine o stvarnim problemima. A „Srpska kuća“ – s obzirom na to kako je nabavljena – možda i jeste problem. Samo ne onaj koji se stavlja u naslov.
