Trideset godina. Toliko traje zagrljaj. Ne onaj ljudski, bratski, već zagrljaj između političkih elita i vjerskih autoriteta, između nacionalnih simbola i privatnih interesa, između „naših“ i „njihovih“ – koji su, gle čuda, uvijek isti ljudi u različitim nošnjama.
U tom zagrljaju, dok se priče usaglašavaju, narod se razilazi. Jedni odlaze, drugi šute, treći se nadaju da će im asfalt pred kućom biti zamijenjen po treći put ove godine – jer, eto, treba još jednom da se provuče kabl. Telekomunikacijski, naravno. Za bolju povezanost. Sa kim? Sa zdravim razumom? Kojeg nema, jer da ima pitao bi se kako to da je Brčko distrikt BiH lokalna zajednica koja ima svoju zakonodavnu, izvršnu i sudsku vlast koja potroši 6.000.000.000 KM (ŠEST MILIJARDI KM), a uz sve to, ona je jedina zajednica na Balkanu koja nosi titulu, a to da je jedina u regionu koja ima nefunkcionalnu zdravstvenu knjižicu.
Brčko distrikt – laboratorija nelogičnosti
U zemlji u kojoj su Tešanj i Gračanica postali izuzeci, Brčko je postalo pravilo. Distrikt sa najvećim budžetom i najvećim prilivom sredstava iz Uprave za indirektno oporezivanje BiH, a bez ijedne ustanove koja bi oplemenila zajednicu: nema sportskog centra, nema kulturne dvorane, nema rekreativnog kompleksa, nema turističke vizije. Ima samo – podsticaje.
Podsticaji za privredu, za poljoprivredu, za sport, za kulturu, za vjerske zajednice, za „ko zna šta još“. Dovoljno da se svi osjećaju pomalo zaduženi, a niko odgovoran. Dovoljno da se svi „naši“ slože da „njihovi“ ne diraju „naše“, i obrnuto. Jer, kako kaže stih: „Ja ne dam na se, ti ne daj na se.“
Satirična razglednica iz Distrikta
Zamislimo scenu: trojica političara – jedan s kravatom u bojama zastave, drugi s harmonikom, treći s diplomom iz „javne nabavke“ – sjede u kafani. Ispred njih: mapa Brčkog. Na njoj flomasterima zaokružuju kvartove. „Ovo je moje biračko tijelo“, kaže prvi. „Ovdje ćemo asfaltirati, pa raskopati, pa opet asfaltirati“, dodaje drugi. Treći šuti – on zna da će sve to fakturisati njegova firma.
U pozadini svira Zoster. „Samo da se naše priče usaglase…“ Konobar donosi račun. Plaća narod.
Zaključak: Ne okreći se, tata – ali ni sine
Ova pjesma nije samo stih. Ona je ogledalo. Ona je paralela dva grada: Mostara i Brčkog. Mostar je grad mostova i političkih rovova, dok se u Brčkom sve može, ali se ništa ne mora. I dok se političke elite ogledaju u nacionalnim simbolima, narod se ogleda u nepostojećim sportskim dvoranama, nepostojećim kulturnim centrima i urušenim putevima koji vode – nigdje.
Brčko distrikt ne treba još jedan asfalt. Treba mu vizija. Treba mu odgovornost. Treba mu raskid tog tridesetogodišnjeg zagrljaja u kojem se svi „naši“ drže čvrsto – dok sve „naše“ propada.
Ovom satiričnom tekstu koji oslikava društvo onakvo kakvo jeste inspiracija je bila pjesma mostarske grupe „ZOSTER“ – „NE OKREĆEM SE, TATA“.
T H E
