U zemlji gdje se sve može pretvoriti u političku temu, i zločin nad djetetom postaje sredstvo za obračun. Nema više crvene linije, nema zajedničkog gađenja, nema moralnog refleksa, samo puka kalkulacija kome to trenutno ide u korist.
Kada se u Tuzlanskom kantonu, gdje je SDA na vlasti, otkrio slučaj pedofilije i zloupotrebe unutar sistema, simpatizeri te stranke su gotovo bez izuzetka, zašutjeli. Ispod svake vijesti muk, ispod svake objave opravdanje: “Neka institucije rade svoj posao.” I dok su građani čekali reakciju, politički oponenti iz Trojke zagrmjeli su sa svih strana: tražile su se ostavke, smjene, moralna odgovornost.
Nisu ih zanimala djeca, već politička prilika.
A onda se, samo dan ili dva kasnije, sličan slučaj desio u Sarajevu, ovaj put pod vlašću Trojke. Dva policajca su uhapšena zbog seksualnog uznemiravanja djece. I gle čuda, sve se preokrenulo. Sad šuti Trojka i njihovi simpatizeri. Sad se “ne treba politizirati”, sad “institucije treba pustiti da rade svoj posao”. SDA i njeni mediji, s druge strane, odjednom su puni moralnog bijesa.
Predstavnicima Trojke je sada očigledno neugodno, jer su dan ranije glasno tražili ostavke i moralnu odgovornost u Tuzli, pa sad pokušavaju nekako reagovati, objavljuju status ili dvije rečenice, tek da zamažu oči. Ne mogu potpuno šutjeti jer bi to bilo preočigledno, ali ni približno ne pokazuju isti intenzitet kao za slučaj u Tuzli. Nema više poziva na ostavke, nema prozivki, samo tiho oglašavanje da se ne bi reklo da su ostali nijemi.
I opet, djeca su ostala samo žetoni u stranačkom ratu.
Ta dvostruka mjerila nisu samo politički problem, nego civilizacijski. Pokazuju koliko smo nisko pali, koliko smo spremni relativizirati zlo ako dolazi „s naše strane“. I onda se pitamo zašto kao država i društvo propadamo? Pa zato što više nemamo sposobnost da se zgrozimo nad nepravdom ako se ne uklapa u našu političku priču. Jer, izgleda, u ovoj zemlji nema žrtava, ima samo “njihovih” i “naših”.
Naša najveća tragedija nije korumpirani političar, već korumpirani građanin. Onaj koji bira šutnju kad zločin dolazi iz njegovog tabora. Onaj koji više ne reaguje na nepravdu, jer se boji da će time „pomoći drugoj strani“.
To nije politika. To je moralni bankrot.
Pedofilija nije tema za status, ni oružje u kampanji. To je crna tačka našeg društva, bol koju bi svako normalan trebao osjetiti jednako, bez obzira ko je na vlasti. Ali mi smo, čini se, postali društvo koje se više ne zgraža, nego računa.
Koje se ne buni protiv zla, nego protiv neugodnosti.
Sve dok budemo tako reagovali, selektivno, proračunato i cinično, nećemo imati ni državu, ni sistem, ni dostojanstvo.
Jer društvo koje ne može da se ujedini makar oko zaštite svoje djece, ne zaslužuje da se zove društvom.
