Piše: Hfz Zahida Vračo
Čitam o trenutnim dešavanjima vezanim za seksualno iskorištavanje maloljetnih djevojčica. Znam da to nije prvi slučaj, ali kada se dogodi od strane onih koji trebaju da sprečavaju iste sprovodeći zakone onda se stvara krug nepovjerenja u društvu.
A samim tim razvija se i osjećaj nesigurnosti da živiš u društvu u kojem nećeš biti zaštićen i siguran.
Shvatila sam da socijalna nepravda, nasilje i smutnja ili nered nastaju onda kada oni koji treba da izvršavaju svoje obaveze zakažu u tome, bilo da se radi o pojedincima ili sistemu.
A svaki sistem i čine pojedinci, što znači da ukoliko se na pravom mjestu i u pravo vrijeme ne nađe osoba čvrstog karaktera da spriječi zlo i nasilje onda se ono produbljuje i nasilje postaje pravilo.
Ovome doprinosi i nezainteresiranost, pasivnost ili indolentnost građana da reaguju pravovremeno. Nažalost, mnogi šute, trpeći nasilje, što zbog nepovjerenja da će sistem nešto uraditi, što iz straha od nasilnika. I tako se stvara siguran ambijent za nasilnike da mogu da nastave sa svojim delikventnim ponašanjem.
Što se mene tiče već odavno je narod izgubio povjerenje u sistem u ovoj državi.
Dotakli smo moralno dno.
Više niko nema svijest o ličnoj odgovornosti, ne obazirući se na to što su drugi neodgovorni, niti savjest za svoje loše i nemoralne postupke.
Žalosti me činjenica i saznanje da u ovom društvu i u ovom sistemu čovjek mora da bude i pravnik, i doktor, i socijalni radnik, i učitelj sam sebi onda kada upravo oni koji obnašaju te funkcije zakažu.
Mnogo puta sam se uvjerila da upravo oni koji treba da obave neki zadatak taj isti zadatak ili prebacuju na druge ili nisu sposobni ili voljni da ga završe.
Mnogo puta se desilo da naši pacijenti odu zapušteni na liječenje u okolne bolnice, mnogo puta kada je policija trebala izvršiti neki uviđaj desi se da nisu kako treba uradili i zbog toga čovjek ne može završiti pravni postupak u vezi određenog događaja. Mnogo puta vidim zapuštenu djecu, nažalost, kojima učitelji ili nastavnici nisu ponudili znanje koje mu pripada (iako znam da ima dosta i do roditelja i djeteta samog). Mnogo puta zakaže sistem u javnim ustanovama i deset puta moraš otići službenici na šalter dok konačno ne završiš posao. Mnogo puta žrtva mora sama sebe da štiti, jer oni koji bi trebali da je zaštite, od socijalnih radnika do policije, to ne čine.
I tako u nedogled.
Naravno, ono što se tada dešava je da, kao društvo, živeći u takvom sistemu, okruženi takvima, potpadamo pod njihov utjecaj.
Interesantno je kako se uvijek lakše povoditi za lošim primjerima, iako je dobro svojstveno čovjeku i njegovo prirodno stanje.
Ali posmatram i u školi, prije će se dobri učenici sa dobrim ponašanjem ugledati na one sa lošim ponašanjem i pristati sa njima, predajući se lošim postupcima.
Ima više razloga za to.
Zlo je uvijek bilo lakše činiti.
Za dobro treba čvrstoća i jak karakter.
Vjerovatno je i zbog toga što ljudi traže opravdanje za svoj nerad u neradu drugih.
Za svoje loše postupke u postupcima drugih.
Kao da ćemo mi za druge odgovarati, a ne za sebe.
Allah nas je stvorio kao individue, posebne, samostalne, nezavisne upravo iz razloga što ćemo na Sudnjem danu pojedinačno biti pitani, svako za svoje postupke, i kako je proveo život.
Ali isto tako, upućeni smo jedni na druge, i upravo ta upućenost u socijalnim odnosima i interakcijama je okvir unutar kojeg pokazujemo svoje pravo JA, svoju pravu prirodu. Gdje na površinu izlazi sve najbolje ili sve najgore iz nas.
Kada se dese ove stvari onda se opravdano gubi povjerenje u ove funkcije, službenike, nesvjesno onda, većinom, sve službenike ili cijeli sistem doživljavamo kao nemoralan.
Baca se jedna ljaga i na one moralne, ispravne i koji svoje funkcije i zadatke odgovorno izvršavaju.
Zbog toga je Poslanik a s. ukazao na obligatnost postavljanja na funkcije onih koji su ih dostojni.
Upravo da bi se sačuvalo povjerenje u sistem i institucije, uspostavila socijalna pravda kao ideal društva na kojima opstaje isto, i jednakost kao neophodan kriterij za napredak društva u kojem će potrebe svih pojedinaca biti ispunjene.
Nažalost, takve stvari postoje u svakom segmentu i svakoj instituciji, gdje oni dovoljno neizgrađeni karakterom, moralno zapušteni ili povodeći se za ličnim interesima zlouporabljavaju svoje funkcije, ovlasti, položaje, ime, svjetonazor, pa, krijući se iza istih, čine nešto što ugrožava javni moral ili pravdu, tako postajući negativan primjer i nesvjesno šaljući sliku da su svi takvi. O kome god da se radi.
To se dešava i u vjerskim zajednicama i onda narod dobiva sliku da su svi službenici isti.
Što je jako pogrešno.
Ovdje ne želim nikoga da branim ili optužujem, ali često masa, zbog nepromišljenih i nemoralnih postupaka pojedinaca, dobiva sliku da je cijeli sistem ili institucija takva.
Ne radi se, dakle, uvijek samo o jednoj posljedici lošeg postupka, radi se o tome što nekada naši postupci predstavljaju za druge ljude ogledalo institucije i cijelog sistema.
Postaju povod da drugi krenu našim putem, opravdavajući svoja nedjela našim, ili nažalost, postajemo sebebom ili uzrokom da zbog naših loših postupaka ljudi kroz nas negativno gledaju i na vjeru, i na zakon, i na humane profesije kao što su medicina, prosvjeta, socijalni rad itd.
Kako god se dobrim postupcima stvara jedna spirala u širenju dobra, tako isto, nažalost, i lošim postupcima se prave spiralni krugovi zla, i ukoliko se na vrijeme ne zaustave cijelo društvo ide u smjeru moralnog potonuća i društvene degradacije.
P.S. Ishak je neku noć ostao zadivljen prizorom Vijećnice, i rekao kako je mnogo ljepša od sarajevske. I zaista jeste.
