Monika Duvnjak donosi na scenu snažnu i emotivnu izvedbu Paule Preradović, hrvatske pjesnikinje i autorice austrijske himne, u drami “Žena himna”. Kroz njezinu interpretaciju pratimo intimnu i hrabru priču žene koja se, bez vlastitog izbora, našla u vihoru najvećih historijskih previranja 20. vijeka. U razgovoru s Monikom otkrivamo kako je pristupila slojevitosti Paule i izazovima koje ova uloga donosi.
Šta Vas je najviše privuklo ulozi Paule Preradović i koje osobine njenog lika su Vam bile najizazovnije za glumiti na sceni?
Duvnjak: Najprivlačnije mi je definitivno što je to jedna žena koja je svoja, autentična i nepotkupljiva. Ne podilazi nikakvim vlastima ni režimu, čak i u najtežim vremenima, dakle pod cijenu da ju se muči, da ju se tuče. Ostala je ono tko je i vjerna sebi, to me dakako privuklo. Ono što mi je također bilo zanimljivo je što je Špišić u tekstu, napisao lik koji nudi široku lepezu, od emocija do transformacija. Znači od njezinog djetinjstva do smrti. I to je bilo vrlo izazovno glumiti, i kroz taj proces sam zaista uživala. Imala sam divno vodstvo, redatelja Roberta Raponju i moju divnu kolegicu Selmu Alispahić koja mi je velika inspiracija i kojoj se divim. Od nje sam stvarno puno naučila kroz ovaj proces i bila mi je divna partnerica, kao i moja bivša profesorica na akademiji Katica Šubarić. Divno je to kako sam sa profesoricom stala na scenu baš kao i sa Anitom Schmidt koju sam u vrijeme studiranja gledala na daskama HNK Osijek. Tako da, velika mi je čast bila stvarati sa njima.
Drama “Žena himna” fokusira se na ključne političke događaje prve polovine 20. vijeka kroz ličnu priču Paule. Kako ste pristupili izvođenju njenih reakcija na historijske promjene i pritiske tog razdoblja?
Duvnjak: Paula je žena koja je bila ugnjetavana, namučena, režim ju je nastojao ušutkati, ali ona je bila glasna i ostala je svoja. Zapravo ima taj aktivizam u sebi, ima bunt. Probudila sam u sebi tu neku aktivisticu. Mislim da takvih žena ima i danas. Pristupila sam na način da u sebi također probudim bunt i da to nastojim prenijeti na scenu.
Tekst Davora Špišića karakterizira se kao reduktivan, s naglaskom na bitno i uz svega četiri glumca. Kako je ovakav minimalistički pristup oblikovao Vašu izvedbu i odnos s ostalim likovima na sceni?
Duvnjak: Mi smo minimalizirali scenografiju i rekvizitu. Zapravo smo se ogolili zato što su na sceni zaista četiri snažna karaktera, snažna lika koje je Špišić savršeno napisao. One su dovoljne, njihove priče, njihovi karakteri i njihove promjene. Svaki od tih likova ima veliku promjenu u sebi koju doživi i vrlo su metaforički i simbolički napisani. Mislim da se ova predstava ne treba gledati banalno i doslovno, jer Paula je prije svega pjesnik i pisac, a to je Špišić, dok je pisao ovu dramu, uzeo u obzir i napisao je tekst koji je prožet i poetičnim momentima i metaforikom. Na takav način to treba i gledati i promatrati. Može biti malo konfuzno za publiku, ali zato treba otvoriti čula i pustiti se tom tekstu da te vodi, da te nosi. Tako sam se i ja pustila kad sam radila ovo djelo. I svaki put se iznenadim kako ja kao glumica na drugi dio reagiram emotivno. Danas sam se rasplakala dok smo igrali na dijelu o knjigama, na nekoj drugoj izvedbi, na dijelu kad hodamo po moru i slično. Stvarno u meni to budi, svaki put me taj tekst iznova osvježi i iznenadi, koliko god ja to puta igrala, kao da je nepredvidiv. Nevjerovatno! Mislim da je to odlika dobro skrojenog teksta.
“Žena himna” nudi vrlo intiman i nježan pogled na sudbinu Paule Preradović unatoč velikim historijskim previranjima. Šta želite da publika ponese iz ovog djela o njenom životu i o ulozi žene u društvu tog vremena?
Duvnjak: Želim da im ona na neki način bude primjer i uzor da je zaista na svijetu najbitnije da si svoj i da si autentičan. Ona je meni žena koja je pod svaku cijenu svoja i koja je u sebi pronašla snagu i otpor, bunt da se odupre svom tom zlu. I to publika treba da ponese. Da se i mi možemo pobuniti protiv zla, a ne biti promatrači i prihvatati ga kao da nas nije briga šta se događa. Ljudi, dajte se probudite, dajte budite buntovni i nedajte se zezati!
U jednom trenutku na sceni kažete “nema kajanja zbog istine”.
Duvnjak: Svako ima svoju istinu. Ja mislim da je Hitler imao istinu u sebi, to je bila njegova istina, to je bilo njegovo uvjerenje. Paulina istina je bila ta da nema kajanja, da se neće pokoriti nikome. Da od nje mogu raditi šta hoće, ali će ona ipak ostati svoja. To je njezina istina. Mislim da za svoju istinu trebamo živjeti, samo nam ta istina treba biti lijepa i plemenita. Trebamo raditi na sebi, na svojoj psihi, svom duševnom i mentalnom zdravlju, kako nečiji iskrivljeni pogledi na svijet ne bi postali naša stvarnost.
