Brčko ovih dana više liči na horor film nego na grad. Samo što čudovišta ne dolaze iz podzemlja, nego iz obližnjih bara, kanala i neuređenih zelenih površina – i zovu se komarci. Nema više večernjih šetnji uz Savu, nema kafe na terasi, nema ni mira u vlastitom domu. Ako niste ustali barem tri puta sinoć da ih lovite po plafonu, živite u paralelnoj dimenziji.
Naravno, institucije kažu da „rade sve što je u njihovoj moći“. Tretiraju larve, prskaju odrasle komarce, štite pčele, obavještavaju građane. A onda izađete napolje i imate osjećaj da ste ušli u scenu iz “Jurskog parka”, samo što umjesto dinosaura – lete gladni komarci. Ako ih niste vidjeli, osjetićete ih – garant.
Ali problem nije samo u nesposobnim, sporo-koordiniranim službama koje se više bave pisanjem saopštenja nego zaprašivanjem. Problem je i u nama – građanima. Godinama gledamo kako se travnjaci pretvaraju u džungle, kako se šahtovi zagušuju smećem, kako bare nakon svake kiše ostaju po sedmicu dana. I šta radimo? Ništa. Glumimo da ne vidimo, sve dok nas ne počne svrbjeti.
Sad svi kukaju. Facebook gori od statusa, meme-ovi kruže brže nego virus gripe. Komarci su postali glavna tema u trgovinama, na pijacama, u pekarama. Neki već planiraju “komarac party”… Naravno – krivi su “oni”. Uvijek “oni”. A “mi”? Mi ćemo nastaviti da ignorišemo sve dok ne dobijemo još jedan problem koji nas fizički ne ugrize.
U ovom gradu ne postoji sredina. Ili nas ništa ne zanima – ili upadnemo u kolektivnu paniku. Nema prijelaza. Građanski aktivizam se ovdje mjeri brojem komentara ispod vijesti, a ne stvarnim prijavama, zahtjevima, učešćem u rješavanju problema. Dok nekom ne zatreba radno mjesto na budžetu ili ga lično ne ujedu komarci – svi šute.
Zato, dragi sugrađani, komarci nam nisu krivi. Oni samo koriste prostor koji im ostavimo. A kako sada stvari stoje – još malo pa ćemo ih birati na izborima.
Godinama nas ne zanima ko, šta, gdje i kako – dokle god ne zuji kraj uha. Pasivnost nam je omiljeni sport, ali kad nas insekti krenu tretirat’ kao švedski sto, odjednom smo svi epidemiolozi, ekolozi i aktivisti. A gdje ste bili kad se voda skupljala, trava rasla, a sistem tonuo? Komarci su samo simptom – naša kolektivna bolest je ravnodušnost.
