Digitalna budućnost na čekanju

U 21. vijeku, digitalna pismenost i digitalizovani javni servisi nisu više luksuz, već osnovna potreba i pokretač razvoja svakog modernog društva. Digitalna transformacija omogućava efikasniju administraciju, transparentnije procese, lakši pristup informacijama i uslugama, te stvara plodno tlo za ekonomski rast i inovacije. Dok se svijet velikom brzinom kreće ka potpunoj digitalnoj integraciji, Bosna i Hercegovina, nažalost, ostaje zaglavljena u procesima koji se odvijaju izuzetno sporo, često neefikasno i bez jasne vizije. Rezultat? Građani gube dragocjeno vrijeme na šalterima, privreda se suočava sa nepotrebnim barijerama, a država propušta ogromne prilike za napredak. Zašto digitalna tranzicija u BiH toliko kaska? Vrijeme je da dublje zaronimo u kompleksne razloge ovog sistemskog zastoja.

1. Gordijev čvor: Složena politička struktura i hronični nedostatak koordinacije

Temeljni izazov leži u samoj strukturi države. Podijeljene nadležnosti između državnog nivoa, dva entiteta (Federacija BiH i Republika Srpska), deset kantona u FBiH i Brčko Distrikta stvaraju pravi lavirint kada je u pitanju implementacija bilo kakve sveobuhvatne reforme, a posebno one tehnološki zahtjevne kao što je digitalizacija.

• Fragmentirane strategije: Umjesto jedinstvene državne strategije digitalizacije, često imamo parcijalne, neusklađene planove na nižim nivoima vlasti, ako uopšte postoje. Ovo vodi ka ad-hoc rješenjima, gdje jedna opština može uvesti neki digitalni servis koji je potpuno nekompatibilan sa sistemima susjedne opštine ili višeg nivoa vlasti.
• Dupliranje resursa i nekompatibilnost: Svaki nivo vlasti nerijetko razvija sopstvena softverska rješenja za slične potrebe (npr. registri, sistemi za upravljanje dokumentima), što ne samo da rasipa ograničene finansijske resurse, već stvara i sisteme koji međusobno ne mogu komunicirati. Zamislite situaciju gdje entitetski poreski sistemi ne mogu automatski razmjenjivati podatke – to je realnost koja komplikuje život i građanima i privredi.
• Odsustvo liderstva: Nedostaje centralno tijelo (ili agencija) sa stvarnim ovlastima, budžetom i političkom podrškom da nameće standarde, koordinira aktivnosti i prati implementaciju na nivou cijele države. Postojeća tijela često imaju samo savjetodavnu ulogu ili ograničen mandat.

2. Politička (ne)volja: Digitalizacija kao fusnota na agendi

Iako političari često govore o “evropskom putu” i “modernizaciji”, stvarna politička volja da se digitalizacija postavi kao apsolutni prioritet izostaje.

• Kratkoročni interesi vs. Dugoročna vizija: Digitalna transformacija je maraton, a ne sprint. Zahtijeva višegodišnje planiranje, kontinuirana ulaganja i strpljenje, dok su politički ciklusi kratki, a fokus često na temama koje donose brze i vidljive poene kod birača. Kompleksni IT projekti rijetko donose takvu vrstu satisfakcije.
• Prioritizacija drugih pitanja: U zemlji opterećenoj etno-političkim tenzijama, socijalnim problemima i ekonomskom stagnacijom, digitalizacija se često gura u drugi plan kao nešto što “može čekati”.
• Nedostatak razumijevanja: Postoji i bojazan da dio političkih struktura ne razumije u potpunosti transformacijski potencijal digitalizacije – kako ona može povećati transparentnost, smanjiti prostor za korupciju i osnažiti građane, što možda nije uvijek u interesu određenih grupa.

3. Zakonski okvir u raskoraku s vremenom

Digitalno doba zahtijeva agilne i moderne zakone. BiH tu značajno kasni.

• Kašnjenje ključnih zakona: Godinama se čeka na puno usvajanje i, što je još važnije, implementaciju zakona o elektronskom potpisu i elektronskoj identifikaciji koji bi bili priznati na svim nivoima i usklađeni sa EU standardima (poput eIDAS regulative). Bez ovoga, elektronski dokumenti nemaju punu pravnu snagu, a servisi poput “e-Građanin” ostaju nedostižni.
• Zaštita podataka i privatnost: Iako postoji Zakon o zaštiti ličnih podataka, njegova primjena i usklađenost sa GDPR-om (Opštom uredbom o zaštiti podataka EU) često je upitna, što stvara pravnu nesigurnost i potencijalne probleme u prekograničnoj razmjeni podataka i poslovanju.
• Neprilagođenost postojećih propisa: Mnogi sektorski zakoni (u oblasti zdravstva, obrazovanja, pravosuđa, itd.) nisu prilagođeni digitalnom poslovanju, zadržavajući zahtjeve za papirnim dokumentima, pečatima i fizičkim prisustvom.

4. Resursna pustinja: Manjak novca i “odliv mozgova”

Digitalizacija košta, ali još više košta njen izostanak. Ipak, resursi su konstantan problem.

• Nedovoljna budžetska izdvajanja: Sredstva koja se planiraju za IT projekte u javnoj upravi su često minorna u odnosu na stvarne potrebe za nabavku hardvera, softvera, licenci, održavanje i, ključno, za plate stručnjaka.
• Zavisnost od donacija: Mnogi projekti se pokreću zahvaljujući stranim donacijama, što je pozitivno, ali stvara problem održivosti kada donacija prestane. Nedostaje sistemsko, domaće finansiranje.
• Manjak IT stručnjaka u javnom sektoru: Javna uprava se teško nosi sa tržištem rada u IT sektoru. Niske plate, često loši uslovi rada i nedostatak izazovnih projekata dovode do toga da kvalitetni IT stručnjaci ili odlaze u privatni sektor ili, još češće, napuštaju zemlju. Ovo stvara ogroman jaz u kapacitetima potrebnim za vođenje i implementaciju digitalnih reformi.
• Nedostatak kontinuirane edukacije: Obuka zaposlenih u javnoj upravi za korištenje novih tehnologija je sporadična i često nedovoljna. Digitalna pismenost nije na zadovoljavajućem nivou.

5. Zid otpora: Birokratska inercija i strah od promjena

Uvođenje novih tehnologija neminovno mijenja ustaljene načine rada, što nailazi na otpore unutar sistema.

• Kultura papira i pečata: Decenijama građena administrativna kultura zasnovana na papirnim dokumentima, fizičkim arhivama i pečatima teško se mijenja. Digitalni dokument ili proces se često doživljava kao “manje stvaran” ili manje siguran.
• Strah od gubitka posla ili uticaja: Automatizacija određenih poslova može dovesti do viška zaposlenih ili promjene uloga, što izaziva strah. Takođe, digitalizacija povećava transparentnost i smanjuje diskreciono odlučivanje, što može ugroziti neformalne centre moći.
• Nedostatak motivacije i podrške: Zaposleni često nisu dovoljno motivisani niti imaju adekvatnu podršku (obuku, opremu, jasne smjernice) da prihvate i koriste nove digitalne alate. Promjena se nameće “odozgo” bez suštinskog uključivanja onih koji je trebaju sprovesti.

6. Digitalni jaz: Infrastrukturna (ne)jednakost

Pristup digitalnim tehnologijama nije jednako dostupan svim građanima.

• Nejednaka pokrivenost internetom: Dok urbani centri uglavnom imaju zadovoljavajući pristup brzom internetu, ruralna i manje razvijena područja značajno zaostaju. Nedostatak kvalitetne infrastrukture (posebno optičke mreže) onemogućava korištenje naprednijih digitalnih usluga.
• Cijena pristupa: Cijena interneta i potrebne opreme (računari, pametni telefoni) može biti prepreka za domaćinstva sa nižim primanjima.
• Posljedice jaza: Ovaj jaz ne samo da diskriminiše dio stanovništva, već i obesmišljava ulaganja u e-usluge ako ih značajan dio građana ne može koristiti.

7. Kula Babilonska: Problem interoperabilnosti sistema

Čak i kada digitalni sistemi postoje, oni često funkcionišu kao izolirana ostrva.

• Šta je interoperabilnost? Jednostavno rečeno, to je sposobnost različitih IT sistema i organizacija da međusobno komuniciraju, razmjenjuju podatke i koriste te podatke na efikasan način.
• Realnost u BiH: Institucije nabavljaju različita softverska rješenja bez usaglašenih standarda za podatke i komunikaciju. Rezultat? Matični ured ne može elektronski poslati izvod iz matične knjige rođenih MUP-u za izdavanje pasoša; bolnice ne mogu lako razmjenjivati podatke o pacijentima; poreske uprave teško integrišu podatke. Ovo primorava građane i privredu da budu “kuriri” koji nose papire od jedne institucije do druge.
• Nedostatak osnovnih registara: Često nedostaju ili nisu potpuno funkcionalni osnovni, centralizovani registri (npr. registar građana, adresni registar, registar privrednih subjekata) koji bi služili kao pouzdan izvor podataka za sve druge sisteme.

Nove dimenzije problema:

• Obrazovanje i digitalna pismenost: Obrazovni sistem nedovoljno priprema mlade za digitalno doba, a programi za podizanje digitalne pismenosti odraslih su rijetki i ograničenog dometa.
• Kibernetička sigurnost: Sa porastom digitalizacije, raste i rizik od kibernetičkih napada. Pitanje je koliko su postojeći i budući digitalni sistemi u BiH adekvatno zaštićeni i da li postoje kapaciteti za odgovor na ovakve prijetnje.
• Svijest javnosti: Često nedostaje i pritisak javnosti. Građani su možda navikli na neefikasnost ili nisu svjesni kakve bi koristi mogli imati od funkcionalnih e-usluga.

Zaključak: Odgađanje budućnosti koju si ne možemo priuštiti

Posljedice ovog višedecenijskog zastoja su duboke i skupe: izgubljeno vrijeme građana, povećani troškovi za privredu, manja konkurentnost ekonomije, veći prostor za korupciju, produbljivanje nepovjerenja u institucije i, neizbježno, odlazak mladih i sposobnih ljudi.

Bosna i Hercegovina mora prestati tretirati digitalizaciju kao tehničko pitanje ili sporednu aktivnost. To je suštinska reforma koja zahtijeva radikalnu promjenu pristupa:

1. Apsolutni politički konsenzus i liderstvo: Digitalizacija mora postati stvarni, mjerljivi prioritet na svim nivoima vlasti, predvođen sa najvišeg nivoa.
2. Jedinstvena strategija i snažna koordinacija: Uspostavljanje (ili osnaživanje postojeće) agencije sa jasnim mandatom, ovlastima i resursima za upravljanje procesom na nivou države.
3. Hitno usvajanje i implementacija modernog zakonodavstva: Usklađivanje sa EU standardima, posebno u oblastima e-potpisa, e-identifikacije i zaštite podataka.
4. Značajna i održiva ulaganja: Osiguravanje sistemskog finansiranja iz domaćih izvora, uz pametno korištenje EU fondova i donacija, sa fokusom na infrastrukturu, interoperabilnost i ljudske kapacitete (uključujući konkurentne plate za IT stručnjake u javnom sektoru).
5. Fokus na interoperabilnost i osnovne registre: Standardizacija podataka i tehnologija kao preduslov za povezivanje sistema.
6. Upravljanje promjenama i podizanje svijesti: Aktivna kampanja za podizanje digitalne pismenosti građana i zaposlenih u upravi, uz promociju koristi od e-usluga.

Put ka digitalno transformisanoj Bosni i Hercegovini je dug i trnovit, ali nije nemoguć. Svako dalje odlaganje znači samo produbljivanje jaza u odnosu na razvijeni svijet i propuštanje šanse za bolju budućnost svih njenih građana. Vrijeme za čekanje je isteklo.

Povezani članak: Digitalna tvrđava ili kuća od karata?