Svake godine, kako se približava 11. juli – dan kada se sjećamo najvećeg zločina počinjenog na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata – politički ambijent u Bosni i Hercegovini počinje da ključa. Umjesto da se ujedinimo u tišini, dostojanstvu i bolu, da izrazimo pijetet prema žrtvama genocida u Srebrenici, svjedočimo ponavljajućem obrascu: instrumentalizaciji žrtava i manipulaciji sjećanjem u svrhu sitnih političkih ciljeva.
I ove godine, odluka Vijeća ministara BiH da ne proglasi 11. juli Danom žalosti na nivou države pokazala je duboku moralnu i institucionalnu prazninu. No, u Brčko distriktu BiH, gdje godinama njegujemo suživot, gradonačelnik Siniša Milić (SNSD) odlučio je – i to je važno naglasiti – proglasiti i 5. i 11. juli Danom žalosti.
Ta odluka ne bi trebala biti tema diskusije i kritike, jer je prije svega čin političke i ljudske hrabrosti u ovom suludom ambijentu sadašnjice, u kojem se ratni zločini uglavnom negiraju, a samo priznanje da su se u Srebrenici, ili bilo kom drugom mjestu gdje su stradali nedužni civili u proteklom krvavom ratu, dogodili zločini – postalo je pitanje u okviru jedinstvene ideološke i nacionalne političke agende koja umanjuje ili nikako ne priznaje zlodjela pripadnika svog naroda, nego isključivo veliča “djela” svojih ratnih “heroja”, ma kakva ona bila, bez obzira na sudski utvrđene činjenice i ostale relevantne dokaze. Sve preko mrtvih, nedužno ubijenih civila iz svih naroda u ratu ‘90-ih godina. S ljudske strane u najmanju ruku – bolesno.
Liječiti ratne traume!
I umjesto da takva odluka bude pohvaljena – jer dolazi iz dijela političkog spektra koji rijetko, gotovo nikad, ne priznaje ni osnovne činjenice o genocidu – ona je iskorištena za nove optužbe. Kritike dolaze iz dijela probosanskih stranaka i objavio ih je na svojoj zvaničnoj stranici predsjednik Skupštine Brčko distrikta BiH Damir Bulčević (NiP), koji bi na toj javnoj funkciji trebao da predstavlja sve građane i narode. Međutim, ovim činom napravljen je izuzetak, po ko zna koji put od strane brčanskih javnih funkcionera – koji tu ustavnu, statutarnu i zakonsku obavezu dolaskom na vlast veoma brzo zaborave, jer je svečana zakletva koju polože na početku mandata samo “mrtvo slovo” na papiru.
U ovom slučaju, predstavnici Bošnjaka u vlasti svom koalicionom partneru iz reda srpskog naroda, koji bi kao gradonačelnik također trebao da predstavlja sve građane i narode, zamjeraju što je Danom žalosti u Distriktu proglasio i 5. juli, čime su se neosnovano i krajnje bespotrebno postavili u poziciju da se samo pojedini datumi, kojima se obilježavaju ratni zločini nad nedužnim bošnjačkim civilima, mogu birati za “dane žalosti”, jer je taj narod najviše stradao.
To nije ništa drugo nego još jedan primjer kako se srebreničke žrtve koriste kao valuta u političkoj trgovini. Jer, po njihovom shvatanju, datum za obilježavanje godišnjice ratnih zločina nad srpskim i hrvatskim civilima mora se pažljivo birati i nipošto “miješati” sa bošnjačkim žrtvama unutar jedne odluke, jer su zločini nad “njihovim” civilima mnogo veći, pa ih se “ne smije” spominjati zajedno sa ubijenim LJUDIMA iz ostalih naroda. Slijedom tog razmišljanja, životi ubijenih Bošnjaka kao naroda koji je najviše stradao u proteklom ratu, mnogo više vrijede i ne mogu se “izjednačiti” sa životima ubijenih Srba i Hrvata, bez obzira što se radi o nedužnim civilnim žrtvama rata. Političko stajalište “zrelo” za diskusiju među stručnjacima koji se bave psihologijom i sociologijom, konkretno liječenjem emocionalnih trauma prouzrokovanih ratom.
Sve ovo govorim na osnovu ličnog životnog primjera i velike porodične tragedije iz rata, jer su se ljudi iz mog okruženja odavno suočili s prošlošću i odbili da posmatraju cijeli jedan narod kao “genocidni” i “zločinački”, samo zbog toga što su određeni pojedinci kao pripadnici tog naroda ubili članove moje porodice. Nijedan narod na svijetu se ne može posmatrati na taj način, jer bi tako za svaki pojedinačni zločin, a ima ih sa svih strana kroz historiju, ispaštali svi ljudi koji žive na ovoj planeti, što je van svake pameti! Pogotovo se to ne treba gledati kroz broj žrtava, jer se tako umanjuju svi nevino izgubljeni ljudski životi. To nije civilizacijski!
Jedino Distrikt ‘žali’ sve žrtve!
Jer ako smo iskreni – koliko srpskih političara, bilo gdje u Bosni i Hercegovini, danas ima političke ili moralne snage da javno i zvanično kaže da se u Srebrenici dogodio genocid? Gotovo nijedan. Siniša Milić to nije rekao, istina, ali jeste uradio nešto što njegovi politički saborci širom RS nikada ne bi učinili – proglasio je 11. juli Danom žalosti. To nije mala stvar. To nije sitan gest. To je potez koji ide u pravcu suočavanja s prošlošću i afirmacije zajedničkih vrijednosti – makar i bez velike pompe, makar i bez velikih riječi.
Isto tako, ako racionalno posmatramo cijelu situaciju, odlukom o proglašavanju dva Dana žalosti, Brčko distrikt je jedini dio Bosne i Hercegovine koji će na taj način odati počast svim civilnim žrtvama iz proteklog rata.
Upravo zato iza Gradske vijećnice postoji Spomenik, kao jedan od samo dva takva u državi, za koji se godinama zalagala i međunarodna zajednica, koji je posvećen svim nedužnim civilima ubijenim u protekla dva rata na području naših prostora, bez obzira iz kojeg naroda dolaze. Poruka je jasna, svaka žrtva je ista! Ali, očito da ona ne dopire do naših političara.
Nema političke odgovornosti
Ali isto tako – ne treba se zavaravati. Taj čin ne oslobađa Sinišu Milića političke odgovornosti za sve ono što nije urađeno za građane Brčkog. A toga ima mnogo. Naša realnost, svakodnevica običnih ljudi, nije ideološka, nego egzistencijalna. Dok se u saopštenjima i medijima vode borbe oko interpretacije prošlosti, građani Brčkog još uvijek čekaju osnovne uvjete života.
Najnoviji primjer – u 2025. godini, stanovnici Distrikta još uvijek nemaju stabilno i kvalitetno vodosnabdijevanje – jer izgradnja glavnog transportnog cjevovoda Plazulje–Potočari kasni. Projekat vrijedan 13 miliona eura, finansiran kreditnim sredstvima Evropske banke za obnovu i razvoj, suočen je s brojnim izazovima i probijenim rokovima, a odgovorni iz institucija uglavnom šute.
Dok se političari utrkuju u moralnim deklaracijama, građani piju vodu koja nije za piće. Dok se debatira o simbolima i rezolucijama, kasne i drugi infrastrukturni projekti od vitalnog interesa. Građani nemaju koristi ni od 5. ni od 11. jula ako njihove svakodnevne potrebe ostaju ignorisane. Suživot se ne gradi samo izjavama – nego čistom vodom, dostupnim zdravstvom, poštenim zapošljavanjem i odgovornom upravom.
Kao društvo često zaboravljamo, ili to radimo samo da se “pljuje” i na tome stane, od javnih funkcionera tražiti odgovornost za ono što je prije svega u njihovoj nadležnosti. A to je – bolji život svih građana. Odgovornost mora biti univerzalna i konkretna, ne selektivna i povremena.
Tema za ‘skrivanje’ sistemske korupcije
Kriviti gradonačelnika Brčko distrikta, koji se smatra jedinom istinski multietničkom zajednicom u BiH, što zbog kompleksnosti Distrikta pokušava da ostvari društveni kompromis i “zadovolji” prava svih građana, nevezano za odluke sa viših nivoa vlasti i pored toga što one dolaze od predstavnika njegove političke stranke – nije borba za istinu, nego borba za političke poene. A to je upravo ono što svake godine obesmišljava sjećanje na Srebrenicu.
Kada neko traži od srpskog političara da kaže da je bio genocid – neka to traži od svakoga, svake godine, a ne samo onda kada to koristi nacionalnom okupljanju biračkog tijela i “cementiranju” vlastitih političkih pozicija. Kada se postavlja pitanje ko je najviše stradao – neka se to čini na osnovu presuda međunarodnih sudova, a ne kao oružje u političkom nadmetanju.
Na kraju krajeva, nekoliko dana nakon obilježavanja godišnjice genocida i ratnih zločina, svi oni će ponovo sjesti za isti sto i razgovarati o nastavku raspodjele “plijena” koji smatraju da im pripada kroz obnašanje vlasti. A, svjedoci smo, većina tog “plijena” ne odražava stvarne potrebe građana i u najmanju ruku se radi o sumnjivim, a na osnovu percepcije javnosti i brojnih međunarodnih istraživanja, u većini slučajeva se radi o čistoj sistemskoj političkoj korupciji, po kojoj prednjačimo u Evropi, a nismo daleko ni od najnerazvijenih afričkih i azijskih zemalja.
Tišina za žrtve genocida!
U Srebrenici je počinjen genocid. To kažu sudovi. To kažu činjenice. To kažu i rezolucije svjetskih institucija, uključujući i nedavno usvojenu rezoluciju Generalne skupštine Ujedinjenih naroda (UN). Ali to ne smije biti oružje protiv svakoga ko ne izgovori riječ “genocid” ili ne odaje počast žrtvama na način koji odgovara jednoj političkoj agendi. Suživot se ne gradi ucjenama. Suočavanje s prošlošću ne počinje isključivo riječima, nego djelima.
A djelom – makar i simboličnim – Siniša Milić je napravio iskorak. Ne savršen. Ne dovoljan. Ali iskorak. I to je više nego što se može reći za mnoge druge koji 11. juli koriste da napune sale, osvoje naslovnice i mobiliziraju nacionalna osjećanja.
Srebrenica zaslužuje više. Zaslužuje tišinu, dostojanstvo, istinu i pravdu – ne manipulaciju i dnevnopolitičku zloupotrebu. Ako išta možemo naučiti iz prošlosti, onda je to da se budućnost ne gradi napadima na one koji pokušavaju, makar i nesavršeno, da u njoj pronađu mjesto za sve.
U protivnom, opet ćemo svake godine ponavljati isti scenarij – gdje 11. juli postaje samo još jedan datum u političkom kalendaru, umjesto dan tišine, sjećanja i zajedničke tuge.
