Nažalost, nesposobnost da se procesuira krupan i očigledan kriminal direktno ohrabruje sve veći porast sitnog kriminala, a pojedinci sve češće umišljaju anarhiju i vjeruju da se problemi mogu rješavati vandalskim metodama. Pored toga, svakodnevno svjedočimo saobraćajnim nezgodama — sve češće sa smrtnim ishodima — koje su rezultat dejstva opijata ili čistog nemara. I to je lice iste bolesti.
Ne obraćam se institucijama niti političarima. Obraćam se narodu. Svako od nas treba da pogleda u ogledalo, da preuzme odgovornost za svoje postupke i da krene od sebe. Mi smo ti koji stvaramo sistem. Mi smo ti koji biramo vlast. Ako već treba nekoga da osudimo, neka to budemo mi sami.
Razumijem frustracije, ali vandalizam nije rješenje. On ne vodi ničemu osim ka ličnoj propasti i pravnim posljedicama — i to često zbog banalnih i sitnih nesuglasica.
Nadam se da ćemo uskoro svjedočiti promjenama u mentalitetu, ne samo ovdje kod nas u Distriktu i državi BiH, već širom regije. Jer ovakvim ponašanjem samo se još više udaljavamo od pojma civilizovanog društva, a o Evropskoj uniji da i ne govorimo.
Postavimo sebi nekoliko pitanja: Za koga radimo? Za koga se borimo? Za sebe? Za svoju zajednicu? Za buduće generacije? Da li uopšte imamo cilj? Da li imamo svijest i savjest?
Jesam li zabrinut kao pojedinac? Apsolutno. Ne toliko zbog primitivnih ispada pojedinaca, koliko zbog šutnje većine. A narod koji sve posmatra slijeganjem ramena, narod koji je oguglao na zlo, ide stazom samouništenja. Tome, nažalost, uveliko doprinose i mediji, koji svakodnevno hrane apatiju naroda, “radeći svoj posao”.
Ipak, nadam se da ćemo uskoro imati priliku da čitamo i nešto drugačije — nešto što uliva nadu — jer je medijski prostor predugo bio ispunjen samo, ili uglavnom, negativnošću.
