Kad sam pokretao Plural, rekao sam sebi: “Bit ću nezavisan novinar, pa makar me to koštalo svega.” E, danas vam mogu potvrditi – košta. I to sa kamatom, zateznom i moralnom.
Dok drugi mediji pišu po narudžbi i uredno dobijaju finansije za svoj rad, ja sam odlučio pisati po savjesti – i uredno dobio blokadu računa.
Dok se drugi slikaju sa političarima, ja ih prozivam – i gledam kako mi propadaju projekti, partnerstva i egzistencija. Dok drugi šute da bi preživjeli, ja govorim – pa jedva preživljavam.
Neću vam lagati – Plural me finansijski uništio više nego ijedan političar. Zadužio sam se u tri banke da bih isplatio dugove za hosting, opremu i produkciju. Moja porodica živi u režimu “još malo, samo da ovo završim”. Taj “još malo” traje već godinama.
Znam da zvučim kao Don Kihot koji je na kraju ostao bez konja, bez oružja i bez publike – ali i dalje juriša na vjetrenjače. I znate šta? Jurišat ću i dalje.
Ako Plural sutra propadne, ja neću. Jer ako treba – pisat ću s bauštele u Njemačkoj, na pauzi između dvije kante maltera. Ako treba – uređivat ću portal s mosta, s kioska, iz podstanarske sobe. Ako treba – ja ću zadnji u ovoj državi ugasiti svjetlo nezavisnog novinarstva.
I zato vam ovo javno obećavam:
- Neću se prodati.
- Neću ušutjeti.
- I neću stati.
Plural nije medij – Plural je inat. A inat u Bosni i Hercegovini traje duže od svakog sistema.
Ako me pitate dokle ću ovako, imam jedan odgovor: Dok ima ijedan čovjek koji kaže “hvala što nisi šutio”.
Adis Mujdanović, siromašni urednik bez računa – ali sa obrazom.
