Predstava „Mihael Kolhas“, u režiji Borisa Liješevića i izvedbi Jugoslovenskog dramskog pozorišta, donijela je na scenu Kleistovu priču o trgovcu konjima koji, tražeći pravdu, gubi granice između ideala i fanatizma. Djelo, napisano početkom XIX stoljeća, jedno je od najvažnijih iz vremena njemačkog romantizma. U ovom djelu se najdublje propituje odnos pojedinca i sistema. U njegovom središtu je pitanje: koliko daleko čovjek smije ići kad se suoči s nepravdom?
Na sceni, ta borba za pravdu postaje istovremeno i borba sa samim sobom. Ulogu Kolhasa tumači Vojin Ćetković, glumac čiji izraz spaja mirnoću i snagu, a njegova interpretacija Kolhasa je slojevita. U izvedbi ansambla JDP-a Kleistov tekst dobija savremeni ritam, na šta je publika u Brčkom reagovala snažno, dugim aplauzom i iskrenim ovacijama, potvrđujući da je pred njima bila predstava koja se ne gleda samo očima, nego se skoro potpuno suosjeća. Razgovor s Vojinom Ćetkovićem vodi nas u svijet Mihaela Kolhasa, u proces rada, ali i u Kleistovo djelo, koje nakon više od dva stoljeća, uspijeva ostati potresno i savremeno.
- Pripala mi je čast da razgovaram s Vama o večerašnjoj predstavi, jednom velikom njemačkom klasiku, a zatim i evropskom, posebno u dobu romantizma. Dotiče se mnogo tema koje su svakako aktualne i publici i poznavateljima djela. To je stalna borba protiv nepravde, suočavanje sa nepravdom, konkretno kroz Vaš lik. Kako je bilo pristupiti ovakvom, zahtjevnom liku? Kako ste uspjeli izbalansirati njegove elemente?
Ćetković: Bilo mi je teško pročitati o delu. Bilo je bolno i ostavljao sam ga više puta. Iz nekoliko puta sam ga pročitao. Prosto ta količina nepravde koja je učinjena jednom čoveku čini to da kod čitaoca stvori neki određeni otpor prema samom delu. Da ne pričamo o vremenu u kojem živim… U razgovoru sa rediteljem pitao sam ga: kojeg će žanra biti predstava? Jer toliko ponavljanja, toliko ponavljanja nesreće. Mi smo ovde izbacili, iako poznajete komad, znate da je tu deset puta više nepravde nego što smo mi, prosto nismo mogli toliko da prikažemo ni mi, da primimo, niti je publika u stanju toliko nepravde da primi odjednom. Tako da od početka do kraja predstave mi smo promenili nekoliko stilova i žanrova u samoj igri. Pomoglo je to obraćanje publici, pomoglo je to da smo mi jedna glumačka trupa koja je na početku, pa pričamo priču. To je malo pomoglo. Pitao sam reditelja da li je ovo farsa. O čemu se radi? On je rekao: ne, ovo je surovi realizam, mi radimo realizam. Dok smo radili, pričali smo o količini nepravde koja nam se dogodila do sada u životu. Svako je pričao svoje neke priče, čak i o nepravdi koja nam se dogodila tog dana i onda bi reditelj samo došao i dao nam list papira iz teksta samog da iz toga uđemo u scenu.
- Koliko Vam je pomoglo poznavanje samog Kleistovog teksta u odnosu na režiju Borisa Liješevića? Da li ste više radili preko književnog predloška ili režijskog pristupa?
Ćetković: Pre svega moram da vam kažem da ovaj prevod, ta adaptacija Fedora Šilija, meni se učinila toliko dobrom u odnosu na prevod romana koji je, ja mislim da postoji jedino na ijekavici, tako da smo morali i to da prepevavamo. Jedna stvar, Fedor je uspeo da napravi samu muziku u okviru replike. Druga stvar, uspeo je da jezik učini arhaičnim. Tako da svaka ta arhaična reč mi se čini kao neka jarka boja koja daje ukus samom ovom komadu. Ja sam insistirao da izgovorim to što je napisano, stvarno sam insistirao. Postoje naravno i neke improvizacije, postoje neke naše rečenice i svoje, ali… Uglavnom smo ispoštovali i Kleista i Fedora Šilija.
- Kolhas se često tumači kao simbol današnjeg čovjeka koji pokušava doći do pravde i sistem mu to ne dopušta. Kako Vi gledate simboliku ove uloge?
Ćetković: Pa znate šta, svakome od nas je došlo bar jednom dnevno da poželi da ima oklopno vozilo na ulici i da polupa one nevaspitane vozače koji parkiraju po trotoarima, ne daju djeci da se igraju, ne daju mamama sa kolicima da prođu ili šta znam ja. U publici se osjeća jedan osvetnički poriv dok igramo i svaki put kad gledamo nekog da se bori protiv nepravde, mi ga podržavamo. Bez obzira što je Kolhas ovdje pobije mnogo ljudi, zapali mnogo sela. Upotrebi silu da bi došao do sopstvene pravde. I ovaj jedan kaže: „ Ti se boriš za pravdu zbog dva konja. Izgubio si ženu zbog dva konja.“ On ima taj osećaj krivice, da je on kriv za smrt svoje žene, iako prebacuje na ovoga. Ali mi nismo hteli da sudimo da li je Kolhas u pravu ili nije. Jer onda bismo dobili neki posebni žanr, koji nas nije interesovao. Tada bi dobili teatar koji mislim da ne bi bio toliko zanimljiv da smo se u startu opredelili za to da li je on zlikovac ili nije. On je samo čovek koji je doveden u situaciju koja nema povrata. U tu takozvanu bezizlaznost. Tako je, tako je. Ali da li su njegova sredstva dobra, da li pojedinac treba da sprovodi pravdu, nisam siguran.
- Kako je tekla saradnja s ansamblom i režiserom? Koliko je zajedničkim djelovanjem ostalo toga iz originalnog vremena djela, a koliko je zapravo modernizovano, kao što smo mogli vidjeti?
Ćetković: Sama činjenica da smo imali ovde Kralja Čačka, koji je i napisao stihove i peva ih na sceni. Sam ritam njegove muzike ukazuje na osavremenjavanje ovog komada. Nismo mi mnogo insistirali. Znate, igrao sam više puta Shakespearea. Ono što je bilo važno, ja sam govorio tim arhaičnim stihom, ali sam pokušao da govorim na savremen način. Znači, moj način igre i moj način izražavanja je savremen. E, to je ono što se vama čini da je doprlo do vas. Inače, nismo ga previše prepričavali. Kažem, mislim da nisam sad siguran ovo što govorim, ali mislim da je na ijekavici taj jedini prevod koji postoji.
- Večeras smo u Brčkom mogli osjetiti snažnu reakciju publike uz dug aplauz i iskrene ovacije, “standing ovation”. Kako ste Vi doživjeli taj trenutak i da li su slične reakcije pratile i ranija izvođenja?
Ćetković: Pa jeste, evo mi smo skoro igrali u Nišu na nekom festivalu u čast pobednika. Publika je ustala kod prvog aplauza i aplaudirala stojeći do kraja. Tako da, dešava se. Mislim da smo vrlo pošteno uradili i dali smo, mislim sve od sebe, to što imamo od sebe… Ne kažem da je to, ne znam kako fascinantno, ali eto, toliko koliko možemo, sigurno smo dali. I svaki put je tako. Predstava zahteva da se čovek potpuno onako preda. I meni je fizički naporna i posle nje se osećam nekako, kao da sam izašao iz četiri teretane.
