Navršava se 99. godina od rođenja i 36 godina od smrti poznatog jugoslovenskog novinara, pjesnika i tekstopisca Vlade Dijaka. Rođen je u Brezovom Polju (tadašnji srez Brčko) 26. decembra 1925. godine. Osnovnu školu pohađao je u Brezovom Polju, Gimnaziju u Banjoj Luci, studirao kratko u Zagrebu, a najveći dio radnog vijeka i života proveo u Sarajevu. Preminuo je 28. novembra 1988. godine u Sarajevu, gdje je i ukopan (groblje Bare).
Objavio je četiri zbirke pjesama, tri romana, zbirku humoreski, igrokaz i dr. Književna kritika mu nije bila naklonjena. Rijetki su primjeri anonimnosti i šutnje kakvu je doživio Vlado Dijak. To su djelomično razlozi zašto nije zastupljen u pjesničkim antologijama i zašto ga nema u enciklopedijama. O njegovom pjesništvu drugačije je mislio i zapisao akademik Abdulah Sidran.
(…) Da li se iko sjetio da kaže kako je Vlado Dijak mlađi književni brat Branka Ćopića? Kad se ostave postrani Brankovi prozni pokušaji i uspjesi, pa ga svedemo na njegovu lirsku suštinu, po kojoj i jeste veliki pisac, pjesničko djelo i književna pojava Vlade Dijaka ukazuju nam se kao produžetak najplemenitijih tokova Brankovog pjesništva. Jednaka mjera nježnosti i topline, s nešto više, kod Dijaka drskosti u tretiranju neposredne životne stvarnosti.
Paradoksalno, ali istinito, za očuvanje njegovog lika i djela pobrinuli su se poznati jugoslovenski kompozitori i muzičari: Goran Bregović, Arsen Dedić, Kornelije Kovač, Zdravko Čolić, grupa Indexi i drugi. Vlado Dijak je autor pjesama: Selma (Bijelo dugme, 1974), Betonska brana (Indexi, 1981), Stanica Podlugovi (Zdravko Čolić, 1983), Čisti bijeli snijeg (Arsen Dedić, 1987).
Sjećanje na Vladu Dijaka, skromno i sporadično, čuvaju svaki od gradova i sredina u kojima je boravio, živio i radio. Ovaj tekst je pokušaj da se tom zavičajnom nizu priključe Brezovo Polje i Brčko, posebno ususret stogodišnjici njegova rođenja. Na tu obavezu Brčkog prema Vladi Dijaku podsjećao me je više puta njegov istinski prijatelj i kolega Vehid Gunić, koji je pred kraj života napisao knjigu Dijak Vlado. Knjigu mi je na čitanje poklonio naš sugrađanin, književnik i novinar Uzeir Bukvić koji je također pisao o negovom životu i djelu. U časopisu za pozorište, književnost i kulturu Susreti (2021) objavljen je temat o Vladi Dijaku, koji je uredio književnik i prevodilac Žarko Milenić iz Brčkog.
Vlado Dijak potiče iz porodice Dijak, koja je, prema sjećanju potomaka, porijeklom iz Poljske. Izvorno su se prezivali Diak, pa nakon dolaska u Bosnu dodali slovo “j”, vjerovatno zbog jednostavnijeg izgovora. Prema Rječniku poljskog jezika Poljske akademije nauka, riječ “diak” može značiti: pomoćnik sveštenika u pravoslavnoj i grčkokatoličkoj crkvi koji vodi pojanje i vrši druge liturgijske radnje, pisar pri vladarskoj kancelariji u staroj Rusiji ili službenik na čelu nekog resora u carskoj Rusiji. Podsjetimo na činjenicu da su glavni nosioci pismenosti u srednjovjekovnoj Bosni i Humu bili dijaci, pisari.
Nije poznato kada su doselili u Brezovo Polje. U nekim izvorima se spominje da je njegov otac Filip bio Financ, što je bio naziv za carinsko-porezne službenike u austrougarskoj Monarhiji, pa je za pretpostaviti da su doselili za vrijeme austrougarske okupacije i uprave Bosnom i raspoređivani na činovničke poslove u različita mjesta. Vladin otac Filip je u jednom periodu raspoređen na posao u Hercegovinu (Ljubuški), gdje je upoznao i oženio Ivanku Ivanković. U braku Ivanke i Filipa rođeno je četvero djece: Rada, Olga, Mirko i Vlado. Stariji brezopoljci navode sjećanja da su Filip i Ivanka Dijak stanovali u dijelu Brezovog Polja koji se zove Kolobara. Jednom sastavljaču izabranih pjesama, Vlado Dijak je sugerirao lični opis riječima:
Reci: … Rođen je u Brezovom Polju među savskim somićima i semberskim šljivicima, koji su ga, uz majčino mlijeko, dojili.
Poznato je da je iz Banje Luke i Sarajeva često dolazio u Brčko i Brezovo Polje. Čak su neke pjesme i pisma napisane sredinom sedamdesetih godina u nekim brčanskim i brezopoljskim kafanama.
Prva i najčešća asocijacija koja se veže uz spomen njegovog imena je boem, površno shvaćeno i doživljeno kao kafanski, alkoholičarski, što je nedvojbeno bio stil njegovog života. To samo djelomično otkriva i ukazuje na njegov život, uistinu boemski, za koji je trebalo imati hrabrosti. Živio je upravo tako, hrabro, nekonvencionalnim stilom, dovodeći u pitanje i suprostavljajući se uvriježenim moralnim i kulturnim normama ili očekivanjima šire zajednice. Sa sedamnaest godina priključio se partizanima i Revoluciji. Nakon toga njegov cijeli život postaje samo posljedica Revolucije u kojoj se vrela duša hladi. Nakon susreta sa visokim partijskim funkcionerom Đurom Pucarom Starim napisao je humorističku pjesmu Ambasador boema, koja će mu zajedno sa pjesmom Zlatne kašike donijeti nagradu “Zlatni jež” – najveće priznanje za humor pjesmom u Jugoslaviji.
Ja mogu da kažem da nisam snob
niti sam ikada bio,
ali sam s predsjednikom jedne republike
sjedio i kafu pio
(…)
Predsjednik me je primio lijepo,
uz stisak ruke žive
kao da iz Moskve ilʹ Vašingtona donosim akreditive
(…)
Na njegovom grobu na groblju Bare ispisane su riječi:
Umro je Vlado Dijak, ambasador boema.
Za 63 godine života postao je glavni junak svoje lirske poeme, koja nije bila satkana samo od čistih sponataniteta. Bilo je u njegovom životu sopstvenog “htijenja” i mnogo drskosti u “tretiranju” neposredne životne stvarnosti.
Gimnazijsko obrazovanje u Banjoj Luci prekinut će Drugi svjetski rat. Zbog naprednih ideja zatvoren je u ozloglašeni zatvor “Crna kuća” u Banjoj Luci. Po izlasku iz zatvora, sa samo sedamnaest godina, priključuje se partizanima. Sa Kozare odlazi u Podgrmeč, gdje je postao kurir Đure Pucara Starog. U posljednjoj godini rata napušta partizansku jedinicu, vraća se u Banja Luku i završava Gimnaziju.
Po završetku Drugog svjetskog rata Vlado Dijak, kao pravi beskućnik, dolazi u Sarajevo i u listu Omladinska riječ započinje karijeru novinara. Prisjećajući se tih dana i kolege Vlade Dijaka u knjizi Putujem i govorim, Izet Sarajlić je zapisao:
(…) Bili smo, kako to divno u jednoj kasnijoj anketi reče Ivan Fogl, ‘gotovo djeca i bili smo samo osjećanje’. Napolju je bilo djetinjstvo slobode. Sloboda je išla sva u zakrpama i hranila se našim snovima i ‘unrinim’ paketima. Vlado Dijak je spavao na redakcijskom stolu Omladinske riječi pokrivajući se starim brojevima te iste Riječi, i onaj zec iz njegove pjesme kome su se smrzle noge i čarape, pa misli na sunce i Arape bio je, ustvari, on sam (…).
Sloboda Vlade Dijaka nije trajala dugo. Neko je u redakciji Omladinske riječi, dok su odnosi sa Rusima još bili dobri, panično povikao:
Šta ćemo i kako ćemo? U ovom broju nemamo nijednu sliku druga Staljina!
Vlado Dijak je neoprezno kazao:
Jebo vas Staljin! Zar u svakom broju mora biti njegova slika?
Izgleda da je morala, pa je Dijak nakon prijave osuđen na mjesec dana zatvora. Po izlasku iz zatvora, u namjeri da se rehabilitira, napisao je pjesmu o Staljinu, koja će na njegovu nesreću biti štampana dan poslije objavljivanja Rezolucije Informbiroa (1948). Nakon objavljivanja pjesme u redakciju novina dolazi drugarica Bosa iz Oblasnog komiteta. Vidjevši da na zidu, pored fotografije Tita, još uvijek stoji i slika dojučerašnjeg druga Staljina, vrisnu na Dijaka: “Skidaj tu sliku!”. “Koju?”, upitao je bezazleno i naivno Dijak. Istoga dana odveli su ga istražitelji. Nedugo poslije završit će na Golom otoku, što će ostaviti trajne posljedice po njegovo fizičko i mentalno zdravlje. O svom golootočkom iskustvu nije povjeravao ništa, čak ni najbliskijim prijateljima.
Nakon Golog otoka Vlado Dijak se vraća u Banju Luku. Oženio je Jelku Butorac 1954. godine. U braku s Jelkom rodili su se sinovi Mišo i Vanja. Iste godine dobio je stalno zaposlenje u Banjalučkim novinama, koje će kasnije promijeniti ime u Krajiške novine, pa u Glas. U periodu od 1954. do 1956. godine bio je i sekretar redakcije Banjalučkih novina. Bio je to period Dijakovog ispisivanja neobične literature koja se možda može svrstati u epistolarnu književnost. Ispisao je bezbroj dopisinica sa duhovitim porukama prijateljima, isključivo s namjerom da ih obraduje i zasmije. Tako je svome sapatniku s Golog otoka, profesoru Midhatu Aganoviću, koji u to vrijeme živi i radi u Sarajevu, napisao:
Oj Agane, zdravo mali
Čujem da si na obali
Gdje Miljacka teče potok
Al uglavnom nije otok
(…)
U to vrijeme honorarno radi u humorističkom listu Čičak, odlazi u Zagreb na studij književnosti, a potom upisuje Višu pedagošku akademiju u Banjoj Luci. Inspiriran legendom o banjalučkoj ljepotici Safikadi, piše pjesmu koju je kasnije uglazbio Vlatko Marković, a otpjevala poznata interpretatorka sevdalinki Zekija Čuturić.
Safikada
To bješe davno
al´ pamte ljudi,
legenda jedna
još uvijek živi
za ljubav svoju
Safikada
iako mlada
svoj život dade
I ove noći neko će proći
baš pokraj zdanja Ferhadije.
Neko, ko možda, beskrajno voli
što ljubav cijeni, ljubav krije.
Niko ga, kažu, vidio nije,
i niko ne zna ko to radi,
Ko svako veče, kad akšam pada,
zapali svijeće Safikadi.
Slavlje je bilo,
kad haber stiže
da on se nikad
vratiti neće
pred top je stala
Safikada
i krvlju zali
procvalo cvijeće
Kadrovska promjena u Banjalučkim novinama (1956) i dolazak ambiciozne urednice početak je novih nevolja za Vladu Dijaka. Za emisiju Vesela revija Vlado je poslao humoresku Utakmica banjalučkog političkog hora sa jasnim aluzijama na novu urednicu. Dobio je otkaz uz prijetnje da bi ga mogli ponovo poslati na Goli otok. Poražen i shrvan, odlučio je posegnuti za posljednjim adutom, a to je ratno poznanstvo sa tada uglednim partijskim i državnim funkcionerom Đurom Pucarom Starim. Nakon prijema i razgovora dobio je ponudu za prelazak u Radio Sarajevo. U Sarajevu, uz novinarski angažman, koji će biti obilježen brojnim anegdotama i manjim skandalima, intenzivno piše pjesme, vraćajući se povremeno i na svoj način, ratu i ratnim uspomenama. U informativnoj redakciji neće ostati dugo. Nije bilo moguće ukrotiti taj nemirni i slobodarski duh.
Nakon Drugog svjetskog rata prilikom priprema za izgradnju Hidrocentrale “Jablanica” u Bosni i Hercegovini pojavio se ozbiljan problem. Na mjestu gdje je trebalo da bude akumulacija, bilo je dosta vrtača i pećina, pa bi zbog toga voda oticala; ne bi se moglo stvoriti jezero.
Urednik Radio Sarajeva pošalje Vladu Dijaka u Jablanicu sa zadatkom da “dobro zagrize u problem” i da tematski obradi problem o novonastaloj situaciji. Poslije nekog vremena Dijak se telefonom javlja redakciji:
Uredniče, ovdje su sve crni automobili čije registracije počinju sa ‘01’, a ti dobro znaš čiji su, pa bih ja prije zagrizao u ono što se ne jede nego u problem. Zato ti dođi u Jablanicu, pa se sit nagrizi problema i onoga što nije za jelo, a ja se odmah vraćam u Sarajevo.
Nedugo poslije prebačen je u Zabavnu redakciju i postao vodeći humorista u bivšoj Jugoslaviji.
Bila je 1961. godina kada je u Sarajevu objavljena Panorama savremene bosanskohercegovačke poezije. Priredio je Risto Trifković sa kojim je Vlado Dijak tamnovao na Golom otoku. U Panoramu je uvrstio pet-šest pjesama Vlade Dijaka, među kojima je i pjesma Selma, inspirirana stvarnim događajem iz Dijakovog života, nakon što je ispratio svoju prijateljicu Selmu Borić na studij u Zagreb. Književna kritika obrušila se na sadržaj Panorame sa posebnom oštricom usmjerenom na pjesmu Selma, odričući joj bilo kakvu književnoestetsku vrijednost. Novi život pjesmi Selma i novo životno iskustvo Vladi Dijaku dali su Goran Bregović komponiranjem i Željko Bebek vrhunskom interpretacijom, na albumu Bijelog dugmeta objavljenom 1974. godine. Poslije će Vlado Dijak svome prijatelju, poznatom travničkom novinaru Mustafi Gafiću, priznati kako mu je ta pjesma, od prodaje ploča i javnog izvođenja, donijela više novaca nego sve što je dotad napisao, uključujući i šest ili sedam knjiga koje je do tada objavio. Potom će uslijediti i pjesme koje će uglazbiti i interpretirati najpoznatiji kompozitori i interpretatori u bivšoj Jugoslaviji Kornelije Kovač, Zdravko Čolić, Indexi i Arsen Dedić.
Pjesma Selma proslavila je autora, Selmu Borić kojoj je bila posvećena i Bijelo dugme koje je upisuje kao jednu od najljepših rock balada. Nije izostalo ni učestalo medijsko eksponiranje Selme Borić koja je uporište za to crpila iz brojnih dopisnica koje joj je slao. U jednoj od dopisnica, nakon njihovog slučajnog susreta u Zagrebu, Vlado piše:
(…) Evo sjedim u Brčkom, sam u kafani sa svojih pedeset godina. Znači na leđima nosim prilično tešku VREĆU ŽIVOTA. A, ta je vreća iz godine u godinu sve teža i sve ju je teže nositi. Popio sam malo, ali ne zbog razočarenja. Ja nisam nikada bio razočaran. Pijem stoga što sam zadovoljan životom. Meni je bio lijep susret s tobom nakon toliko godina. Doduše, ne sjećam se od razgovora ni riječi, ali to je najmanje važno. Znam da si došla iznenada i da si isto tako iščezla. Pozdravlja te Dijak Vlado što rakiju pije rado.
Uprkos teškom bremenu i sve težem podnošenju tereta života, Vlado Dijak često ističe da je sretan i zadovoljan svojim životom. On ne posjeduje bogatstvo, zdravlje mu je teško narušeno, ali ima vrlinu koja je ispoljena u djelovanju, što je najvažniji uvjet za sreću. Njegov život ima elemente tragičnog heroja i pokazuje ono po čemu su tragični heroji bolji od nas; da se ne isplati živjeti po svaku cijenu.
Život i djelo Vlade Dijaka kao ispisana “životna poema” zaslužuju mjesto u kulturnom pamćenju mjesta i grada u kojem je rođen. Sljedeće godine navršava se 100 godina od njegovog rođenja. Ako nismo dosad, evo prilike!
