Dok su se u skupštinskim klupama dijelili milioni, ispred zgrade Gradske vijećnice u Brčkom odvijala se drugačija borba – ona za dostojanstvo i budućnost djece. Neformalna grupa roditelja djece s poteškoćama u razvoju podigla je glas protiv sistemskog zida šutnje, tražeći ono što je u ostatku Bosne i Hercegovine već standard: Centar za ranu intervenciju i Zakon o roditelju-njegovatelju.

Njihov istup nije bio protest, već, kako su sami rekli, “vapaj za osnovna ljudska prava” u Brčko distriktu koji se ponosi svojim statusom, ali sramotno zaostaje u brizi za najranjivije.  

Život sveden na borbu

Naša djeca imaju potrebu za višesatnim tretmanima koje godinama sami finansiramo.

Ermina Mehaković, majka

Njene riječi sažimaju svakodnevnicu desetina porodica u Brčkom. Prisiljeni su putovati u Tuzlu, Bijeljinu ili Beograd na terapije koje su njihovoj djeci neophodne, dok u vlastitom gradu nailaze na zatvorena vrata. Ova borba ima i svoju ekonomsku cijenu.

Jedan od roditelja često mora raditi dva posla, jer drugi nije u mogućnosti zasnovati radni odnos zbog neprekidne brige o djetetu.

Ermina Mehaković, majka

Porodice su tako uhvaćene u začarani krug: da bi platile privatne terapije, trebaju im primanja, ali cjelodnevna njega onemogućava jednog roditelja da radi.  

Dva stuba za spas

U središtu apela roditelja su dva konkretna, sistemska rješenja. Prvi je osnivanje Centra za ranu intervenciju. Stručnjaci koji su podržali inicijativu, poput defektologa Sanela Bašića i psihologinje Sabine Ahmičić Gušo, ističu da je rana intervencija “naučno dokazana metoda” koja djeci omogućava da brže i bolje usvoje vještine za život.

Djeca koja prođu kroz ovakav program u velikom procentu kasnije pohađaju redovnu nastavu, što dugoročno smanjuje troškove za društvo i predstavlja investiciju u budućnost.  

Drugi zahtjev je hitno donošenje Zakona o roditelju-njegovatelju. Takav zakon bi jednom od roditelja, koji je svoj život posvetio brizi o djetetu, dao status njegovatelja uz mjesečnu naknadu te uplate za zdravstveno i penzijsko osiguranje. To nije socijalna pomoć, već priznavanje danonoćnog rada i osiguranje osnovne egzistencijalne sigurnosti.  

Lošiji od entiteta

Najporažavajuća činjenica u cijeloj priči je da Brčko distrikt, koji se često predstavlja kao “model za BiH”, u ovom segmentu kaska za oba entiteta. I Federacija BiH i Republika Srpska već imaju zakone koji regulišu status i prava roditelja-njegovatelja.

Brčko distrikt nema ništa. Ova pravna praznina ostavlja porodice u Distriktu u potpunom vakuumu, uskraćujući im prava koja njihovi sugrađani u ostatku države već imaju.

Politika (pogrešnih) prioriteta

Dok roditelji apeluju za pomoć, vlasti ne mogu tvrditi da novca nema. Gotovo istovremeno s njihovim vapajem, Skupština Brčko distrikta usvojila je rebalans budžeta težak 54,3 miliona KM. Ogromna sredstva usmjerena su na programe podrške pripravnicima, samozapošljavanju i privredi.

Ova odluka jasno pokazuje gdje leže prioriteti vlasti. Dok se milioni izdvajaju za razne programe, za osnivanje jednog, životno važnog centra i donošenje zakona koji bi spasio porodice od siromaštva, sredstva se ne pronalaze.

Odgovornost leži na Odjeljenju za zdravstvo i ostale usluge, na čelu sa Zoranom Bulatovićem, ali i na cjelokupnoj Vladi i Skupštini Distrikta.  

Roditelji ne odustaju

Roditelji ne odustaju. Za narednu sedmicu najavili su sastanak s predstavnicima nadležnih institucija. Njihov plan je jasan: ako Distrikt ne osnuje Centar, tražit će da im Vlada refundira troškove liječenja u drugim gradovima.

To je potez koji problem prebacuje s moralnog na finansijski teren, jer bi kontinuirano refundiranje troškova bilo daleko skuplje od jedne investicije u Centar.  

Borba ovih porodica postala je test karaktera za cijeli Brčko distrikt. Odgovor vlasti pokazat će da li je Brčko zaista inkluzivna zajednica ili samo fasada iza koje se najranjiviji ostavljaju da se bore sami. Cijela zajednica čeka odgovor.