Treće večeri ovogodišnjih Internacionalnih teatarskih susreta u Brčkom publika je imala priliku pogledati predstavu „Smrt na dopustu“, nastalu prema romanu Joséa Saramaga, u režiji Kokana Mladenovića i izvedbi ansambla Gradskog satiričnog kazališta Kerempuh iz Zagreba.
Ulogu Smrti, koja na trenutak odlučuje stati i sagledati svijet i ljude iz nove perspektive, donijela je mlada glumica Josipa Anković, članica Kerempuha, čije je scensko prisustvo, humor i ranjivost u ulozi nagrađeno velikim aplauzom publike. U razgovoru nakon predstave, Josipa govori o svom procesu, odnosu prema smrti i životu, saradnji s redateljem i otkriva kako ju je upravo ova uloga naučila gledati na kraj, ali i početak, s više nježnosti i razumijevanja.
- Prije svega, čestitam na večerašnjoj izvedbi. Sudeći po reakcijama publike, očito da je riječ o posebnom kazališnom doživljaju. Kako ste pristupili ideji da lik Smrti odlazi na dopust? Kakva je bila Vaša prva reakcija na ulogu?
Anković: Prva reakcija zapravo je došla prije nego što sam uopće znala da ću igrati Smrt: dobili smo zadatak pročitati Saramaga, roman od 300-i-nešto stranica. Mene je i prije jako zanimalo pitanje smrti, uvijek sam se pitala zašto ona postoji, ali, kao što vidimo u predstavi i u romanu, Saramago pokazuje koliko je smrt zapravo potrebna, prirodna i, na neki način, lijepa.
- Kako ste gradili karakter? Jeste li više išli kroz metaforu ili realnost?
Anković: Uputa redatelja bila je da ta djevojka bude nespretna, jer Smrt prvi put ulazi u ljudski oblik i ne zna kako se ponašati kao žena. S druge strane, olakotna okolnost je činjenica da nitko ne može znati kako bi Smrt izgledala kao žena, pa sam mogla ići i u realitet i u metaforu.
- Koliko ste sebe unijeli u taj lik?
Anković: Vjerujem da glumac u svaku ulogu unese dio sebe. Kao ljudi, nosimo osobine svih mogućih uloga, a ovisno o ulozi, bitno je neke vlastite karakteristike naglasiti, a druge stišati, kao na mikseti.
- Koji Vam je trenutak bio najemocionalniji ili fizički najzahtjevniji?
Anković: Fizički zahtjevno bilo je rolanje kroz scenografiju, i to u kostimu koji baš i nije ohrabrujući za takve pokrete. Emocionalno, izdvojila bih monolog u kojem ona objašnjava zašto je uzela dopust i poručuje ljudima: imate krivu sliku o smrti i iskorištavate je, to nije u redu. „Sad ćete vidjeti kako je bez mene.“
- Relativno ste novi u ansamblu, od 2022. ili 2023. godine? Kako je surađivati s ovako jakim ansamblom i nositi ovako bitnu ulogu? Kako je to utjecalo na Vaš rad i odnos prema poslu?
Anković: Mislim da ni sama više nisam sigurna. Ovo mi je druga godina zaposlenja, ali sam već četiri godine tu, jer sam za vrijeme akademije bila suradnica. Isprva sam bila prestrašena: došla sam u čvrst ansambl koji se drži zajedno. Ali to nije dugo trajalo, jako su me lijepo primili i savjetovali. Što se uloge tiče, osjećala sam pritisak: to mi je bila prva glavna uloga u Kerempuhu. Kokan Mladenović ima specifičan način rada: puno improviziramo i igramo se, pa sam u tom procesu prestala misliti o „glavnoj ulozi“. Iskreno, ni danas se tako ne doživljavam.
- Suradnja s Kokanom Mladenovićem, možete li je još malo opisati?
Anković: Kokan potiče igru i improvizaciju, što mi je blisko još od akademije. Volim taj pristup: pročitamo djelo, pogledamo ga iznova i pokušamo reći „wow, može li se ova uloga igrati i na ovaj način?“ Radimo neku vrstu vlastite adaptacije, i to Kokan podržava.
- Je li Vam ova uloga promijenila lične poglede na život, smrt, prolaznost?
Anković: Oduvijek me bilo strah smrti i to mi je izgledalo nepravedno, ako na trenutak ostavimo po strani vjeru u život poslije smrti. Pitala sam se: kako je moguće da ja više neću postojati, to nije pošteno. Saramago me suočio s time kakav bi kaos nastao da nitko ne umire. Dopustio nam je da to doživimo. U svoje vrijeme roman je bio i skandal, komad je bio zabranjivan i to je bila dodatna inspiracija da igramo ovakvu predstavu.
- Djelo dotiče satiru i humor, ali nosi vrlo ozbiljnu temu. Kako ste uskladili te elemente?
Anković: Olakotna okolnost je što je Saramagovo djelo vrlo životno, a život je i komedija i drama. Čak i kad se suočavamo s nečim teškim, kao što je smrt, nismo stalno samo tužni ili ljuti; ponekad se nasmijemo vlastitoj tuzi. U predstavi smo samo slijedili život i ponašali se onako kako bismo se ponašali i u stvarnosti.
- Imate li omiljeni trenutak u predstavi, neki Vaš osobni vrhunac iz ugla uloge?
Anković: Jako su mi drage scene s dirigentom, s kolegom Borkom Perićem, iznimno je sladak i inspirativan. Taj njihov nespretan odnos preraste u ljubav; Smrt od njega uči kako živjeti, a na kraju zavoli i život i njega. To mi je najdraže.
