Piše: Miroslav Blagojević
Godine 2021. sam se vratio u Brčko, u „svoje“ naselje, Novo Brčko, u zgradu u blizini Druge (Nasto Nakić) Osnovne škole i sadašnje Poljoprivredne škole (nekadašnje Gimnazije), koja je i razlog ovog teksta.
S obzirom da, nekoliko godina prije toga nisam prolazio pored škola, nisam znao da je počela rekonstrukcija fiskulturne sale Poljoprivredne škole – ovo pišem samo da naglasim da ne znam kada je tačno počela rekonstrukcija, mada po nekim podacima dostupnim sa interneta se spominje čak i 2016. godina. Ne znam da li je to tačno, ako jeste, taj podatak baca potpuno novu svjetlost na ono što sam htio napisati.
Pa hajde onda da sa ovim novim detaljima pokušam napisati nešto što će imati smisla.
Nije logično, nije moguće, nije u redu da posao koji se može završiti na ljetnom raspustu traje više od 10 godina.
Nije logično, nije moguće, nije u redu da najmanje 8 generacija naše djece u svom rasporedu fizičko vaspitanje ima samo na papiru.
Nije logično, nije moguće, nije u redu da (najmanje) osam generacija djece nije potrčalo sprint, šutnulo loptu, odbranilo sedmerac, dalo trojku ili blokiralo smeč.
Nije logično, nije moguće, nije u redu da se časovi fizičkog vaspitanja i dalje rade u Gradskom parku – nekoliko krugova hodanja oko parka po tartan stazi se vodi kao fizičko vaspitanje; ocjene se vjerovatno daju za umjetnički dojam…
Kako je moguće da se jedna obična sala sa koševima, golovima i mrežom gradi više od deset godina? Da li se pri potpisivanju ugovora navela klauzula u kojoj se spominje rok? Ko će dati odgovor na pitanje zašto sala još uvijek nije u upotrebi?
Jednog dana kad ovo bude juče, probudiću se i vidjeti da su kamioni i mašine otišli.
Jednog dana kad sve ovo bude juče niko neće odgovarati.
Jer to je kod nas normalno.
Žao mi je samo djece.
