Autor: Elvin Delić, mag. soc.
U medijskom diskursu opća je poplava dezinformacija po pitanju situacije u Iranu i regiji, naravno i kao jedan vid specijalnog hibridnog rata, koji se uz fizički i konvencionalni rat vodi ovih nekoliko mjeseci, ali i zadnjih nekoliko godina, odnosno od početka posljednje cionističke agresije na Gazu.
Kao osoba koja je jedan period svog života živjela i studirala u Islamskoj republici Iran, te koja osim poznavanja perzijskog jezika, poznaje i kompletnu političku, ideološku, mentalitetsku, teološku i ekonomsko-pravnu sliku iranskog naroda i iranske države, dužnost mi je i obaveza izdvojiti nekoliko stvari vezanih za trenutne okolnosti u kojima se nalazi Iran, posebno nakon brutalne agresije na teritorijalni integritet i suverenitet Islamske republike Iran, te nedavnog šehadeta i mučeništva Vrhovnog Vođe Islamske republike Iran, rahmetli ajatullaha sejjida Alija Hameneija.
Prva stvar koja je važna za napomenuti jeste da se ovdje ne radi ni o kakvim „humanitarnim intervencijama“ za sprječavanje Irana u razvijanju nuklearnog naoružanja, već se radi o združenoj izraelsko-američkoj agresiji na Iran s ciljem promjene legalne i legitimne, ustavne demokratske vlasti u Iranu, te zamjene iste oktroiranom, nametnutom monarhijom. Zašto ovo napominjem? Upravo zato što je to glavni zadati cilj izraelsko-američke koalicije, koji se više i ne krije, ali i glavna točka pada ovog cilja.
Plan izraelsko-američke koalicije je bio izvršiti agresiju na teritoriji Irana, likvidirati Vrhovnog Vođu, a zatim paralelnim udarima na vojno-sigurnosne i niže policijske strukture Irana, paralizirati državu, te onda na ulice izvesti mossadove agente koji bi, u civilu, potpalili unutarnji sukob i izazvali građanski rat.
Međutim, onoga trenutka kada je izraelsko-američka koalicija bombardirala žensku osnovnu školu i pred očima cijelog svijeta pobila preko stotinu nedužnih djevojčica, te ubila Vrhovnog Vođu Irana ajatullaha Hameneija, dogodilo se upravo suprotno. Iran ne samo da nije pokleknuo agresiji, već je iste sekunde žestoko uzvratio i do ovog trenutka nastavlja da uzvraća na sve položaje američkih i izraelskih vojnih i sigurnosnih struktura na cijelom Bliskom Istoku, ali i Europi, obzirom da je u ovim satima Iran izvršio teški napad na američke i britanske vojne baze na Kipru. Osim toga, u rat su se službeno uključili libanonski Hezbollah koji aktivno napada sjever Izraela, te snage Pokreta Otpora u Iraku koji sudjeluju u napadima na američke baze unutar Iraka, posebno iračke regije Kurdistan.
Također, likvidacija Vrhovnog Vođe sejjida Alija Hameneija, ne da je paralizirala vlast u Iranu, već je vlast i i sistem Islamske republike nastavio potpuno nesmetano da obavlja svoje funkcije, naravno znajući za sve moguće ishode ove agresije, čak mjesecima i godinama prije nego što će se ona dogoditi. Upravo zato se nije dogodio vakuum u lancu vlasti i komandne strukture, obzirom da za svaku imenovanu osobu, bilo na političkoj ili vojnoj funkciji, postoje unaprijed najmanje tri određena zamjenika. Osim toga, sejjid Ali Hamenei nije bio samo Vrhovni Vođa Irana, već je ujedno i “merdža-i taqlid” – vrhovni vjersko-pravni autoritet za preko 200 miliona šiitskih muslimana u cijelom svijetu, što je dodatno izazvalo gnjev svih šiitskih muslimana svijeta i dalo podršku legitimitetu vlasti Islamske republike, ali i izazvalo opće nezadovoljstvo, koje je u Bahrejnu, primjerice, započelo revoluciju protiv tamošnje kraljevske porodične vlasti, a u Pakistanu rezultiralo pobunom šiitskih generala protiv Vrhovne vojne komande pakistanske vojske.
Kada je u pitanju Iran, ono što se nikako ne spominje u medijima, između ostalog, je činjenica da je Iran jedna od najfunkcionalnijih demokracija na Bliskom Istoku. Iako je u svojim načelima islamska, dakle utemeljena na islamskim i šerijatskim principima, u praksi je ona hibrid teokratske i demokratske vlasti, u kojoj se članovi parlamenta i predsjednik države izabiru na slobodnim i demokratskim izborima. Čak i izbor Vrhovnog Vođe se vodi u skladu sa pravilima „šure“, odnosno kombinacije elemenata demokratskog izbora (kroz narodno glasanje za stručnjake) i stroge teokratske kontrole vjerskih učenjaka tj. članova Vijeća stručnjaka (Majles-e Khobregan).
Obzirom da se plan predaje pred agresijom i paraliziranje sustava nije ostvario, niti ga je ikako moguće ostvariti, zadnja nada američko-izraelske koalicije i njihovih obavještajnih struktura je bila potpaliti nemire iznutra, što također ne samo da nije urodilo plodom, već je zbog ubojstva Vrhovnog Vođe sejjida Alija Hameneija i agresije na Iran, iranski narod još više ujedinilo i uvjetovalo da odlučno stane uz legalnu i legitimnu vlast. U zadnja tri dana, Iranci masovno izlaze, bdijući danonoćno na ulicama, kako bi izrazili podršku autoritetima i Revolucionarnoj Gardi, ali i kako bi svojim masovnim prisustvom onemogućili bilo kakav potencijalni incident ili pokušaj stvaranja unutarnjih nemira i sukoba od strane plaćenih demonstranata i mossadovih struktura.
Kada je iranski narod u pitanju, veoma je bitno istaknuti da su, kulturološki, Iranci veći nacionalisti, nego što su “islamisti” i da neće dati Iran (bio on islamski ili sekularni) bilo kojoj stranoj čizmi. Pahlavistički diktatorski režim, kojeg Amerikanci i cionisti bezuspješno pokušavaju reanimirati, nije srušen jer je bio sekularni, nego upravo zato što je iranske prirodne resurse davao Zapadu da ih eksploatira i otima od iranskog naroda. Iranski narod, od grčko-perzijskih ratova do danas, nikada nije prihvatio potčinjenost bilo kojem stranom okupatoru i dokaz tomu je da Iran nikada nije bio ničija kolonija. Čak i islamskim osvajanjem Perzije, Iranci ili tada nazivani “Adžami”, iako su prihvatili islam, nikada se nisu odrekli svog jezika, kulture, običaja, te kulturno-povijesne i nacionalne svijesti. Upravo zato, u današnjem Iranu i najveći liberal, ljevičar, reformist ili modernist, nikada neće prihvatiti povratak Pahlavija ili bilo kakvo strano uplitanje u državni integritet i suverenitet, te kada je u pitanju država i nacija, iranski liberal-modernista je još radikalniji od “mule” i “ajatollaha”, odnosno konzervativca.
Onima kojima je mentalitet Iranaca dobro poznat, znaju da su Iranci, bilo da su oni etnički Azeri, Kurdi, Arapi, Baluči ili Lori, vezani za državu, a ne za etničku pripadnost i to je činjenica koja onemogućava Amerikance i Izraelce da potpale vatru međuetničkih sukoba u Iranu. Također, Ustav Islamske republike Iran je od samog svog proglašenja u ravnopravni status stavio sve monoteističke religijske zajednice. Iako je šiitski islam službena vjerska prirpadnost većine Iranaca, sunnitski muslimani, pravoslavni i katolički kršćani, te zoroastrijanci i židovi su Ustavom proglašeni ravnopravnim vjerskim zajednicama, te uživaju sva svoja vjerska prava. To je još jedna činjenica koja onemogućava razdor i u religijskom smislu.
Zato, uz svu tehnološku, ekonomsku i vojnu prednost, američko-izraelska koalicija neće moći ostvariti svoje ciljeve, te će se morati povući uz ogromne gubitke, koji će osim vojnih žrtava, rezultirati i apsolutnim napuštanjem Bliskog Istoka. Time će započeti nova rekonfiguracija kompletne regije, ali i krah Donalda Trumpa i Benjamina Netanyahua, koji će neminovno dovesti do promjene režima u Sjedinjenim Američkim Državama i Izraelu.
