U predstavi “Tri prikazivanja Boga”, mladi glumac Elmir Krivalić donosi tri slojevite uloge – Borisa, logoraša i ribara. Kroz ovu potresnu dramu, koja istražuje ratne strahote i ljudsku patnju, publika dobiva jedinstven uvid u pitanje vjere i preživljavanja u najtežim uslovima. Elmir je u razgovoru podijelio svoja iskustva iz pripreme i izvođenja ovih emotivnih likova, otkrivajući kako su utjecali na njega kao glumca, ali i na publiku, koja je često ostajala duboko dirnuta snagom ove priče.
Kako ste se pripremali za ulogu Borisa, logoraša i ribara u predstavi “Tri prikazivanja Boga”?
Krivalić: Sam tekst nije takav da ima razvojnu liniju lika od početka do kraja, već smo se zaista vodili okolnostima u kojima se ti ljudi nalaze. Prvenstveno u prvom dijelu kada igram Borisa na sceni, znam da je tu minus 40, gladni smo i žedni, otuđeni od bilo kakvog realističnog svijeta. Nije bilo jednostavno, nije bilo lako, jer sam tekst je takav da vi zapravo nemate tu šta da glumite, nego jednostavno prepustite se toj atmosferi u kojoj zapravo jeste. Ne možete zamisliti da je čovjek udaljen kilometrima i kilometrima od prvog živog bića, smrzava se i nema šta da jede. Vodili smo se više tim okolnostima, nego biografijom lika, što je naravno u redu za ovakav vid predstave.
Šta je za Vas bilo najizazovnije u ovim ulogama, s obzirom na to da ste u ovoj predstavi tumačili tri uloge?
Krivalić: Sve mi je bilo podjednako izazovno. Zavolio sam tekst na prvo čitanje, jako mi se dopao. Statistički podaci o kojima govorimo u drugom činu, tj. u Auschwitzu su nešto što me stvarno izbacilo iz takta na prvo čitanje. Prvi put kad sam pročitao ovu scenu sa Hurbinekom, znajući da je taj Hurbinek postojao, počeo sam da plačem. Imao sam taj nekakav emotivni naboj i to je ono što me najviše dotaklo u cijeloj ovoj predstavi, mene kao glumca iznutra.
Predstava se bavi vrlo teškim temama kao što su rat, koncentracioni logori i političko progonstvo. Kako se nosite sa emotivnom težinom ovih tema dok ste na sceni?
Krivalić: Mislim da teatar treba da bude angažovan i ovo je jedan od najboljih primjera kako teatar može da se angažuje u odbrani ljudskosti. Bez obzira što govorimo o tim crnim temama, mi ovdje branimo ljudskost, na strani smo ljudskosti, na strani onog čovjeka. Govorim o prvom činu gdje su ljudi ubijali jedni druge, ljudi su slali tenkove na ljude, ljude na ljude. U drugom činu govorimo o tome kako je jedan sistem ubijao ljude samo zato što su drugačiji i u trećem dijelu govorimo kako je sistem koji je stajao nasuprot toga ubijao čovjeka u čovjeku. To je jedan začarani krug o ljudskim stradanjima, da vidimo koliko zapravo čovjek može biti neprijatelj čovjeku. Ništa nije toliko pobilo ljudi na ovom svijetu, ni jedna bakterija, ni jedna bolest, ništa, kao što je sam čovjek.
U jednom dijelu predstave kažete da “pokajanje nema smisla”. Koliko je to zapravo tačno?
Krivalić: Kada ste u takvoj bezizlaznoj situaciji, jedino na šta se možete osloniti je nešto izvan vas, a to je Bog, u kojem god on obliku bio. Jedino što možete očekivati od sebe, to je zapravo neki vid prosvjetljenja. I onda vam se ukaže nešto, neki izlaz, jer kad ne vidite izlaze, jedino na šta se možete osloniti je Bog. E sad, vid pokajanja u takvim situacijama ne vrijedi. Idemo dalje, daj da mi se ukaže bilo šta, bilo kakav izlaz iz ove bezizlazne situacije, pa makar to bila smrt. U prvom dijelu, kada smo u tom haosu, Staljingradu, smrt je možda najbolji izlaz.
Kako publika reaguje na ovu predstavu, jer su u pitanju zaista teške teme?
Krivalić: Tema je teška ali nije ispričana na težak način. Reakcija publike zavisi od mjesta do mjesta gdje igramo. Neke stvari su im komične, duhovite, vidio sam i večeras da su neke stvari publici bile duhovite, ispričane na duhovit način, što je dobro, jer nije patetično. S druge strane mislim da je dobro publika prihvatila predstavu.
Koje poruke bi publika trebala da ponese sa sobom nakon što odgleda “Tri prikazivanja Boga”?
Krivalić: Jednostavna poruka koju treba da ponesu je da najviše što je ubilo ljudi na ovom svijetu je čovjek i da ništa iz historije ne učimo. Ne bavimo se čovjekom. Nedavno sam pročitao da su se u jednom trenutku ljudi bavili svime da zaštite sebe, da zaštite društvo, ali rijekto kad su se bavili sami sobom. Ovdje zaista treba da se bavimo sami sobom, društvom i da se potrudimo da što manje zla izađe iz okolnosti. To naravno vrlo često ne zavisi od običnih ljudi, već od sistema koji nas vodi.
Predstava je već osvojila značajne nagrade. Kako se osjećate kao dio ansambla koji je prepoznat za svoj trud i kvalitet?
Krivalić: Drago mi je kada stručna javnost, a naravno i publika, prepozna ono što smo radili. Bavili smo se ozbiljnim temama i drago mi je da to stručna javnost prepozna. Ja sam sretan što sam dio ovog ansambla, zaista su kolege divne, vrijedni ljudi, ljudi koji na inteligentan način prilaze materijalu, što se naravno moglo vidjeti i iz ove predstave.
