Piše: Nera / Brčko – kakvo je bilo nekad
Odoh daleko, daleko negdje… prošetah kroz naš stari grad. Kako je lijepo u sjećanjima, prođeš kilometre a da se nisi ni pomjerio. E, moj rodni grade… Sjećam se svake sitnice. Sjećam se hladnoće onih starih zgrada u centru, iz austrougarskih vremena, i stepenica u njima, visokih plafona. Starog sata u centru, gdje su započinjale mnoge ljubavi.
Mmmm, kroz nosnice osjećam još miris lepina iz pekare u Ciganluku. Bureka kod čika Naske. Lopte u Š-u koje se valjaju po igralištu. Ljepota brčanskih žena, koja je uvijek u sebi nosila upisanu vlastitu prošlost i vlastitu budućnost, istoriju prošlih i budućih mijena. U licima se mogu prepoznati kako žgoljave djevojčice, tako i zrele žene; kako djevojčuljci, tako i brižne starice.
Sjećam se hladnog brčanskog jutra, prije nego što sunce izmili… Škembića i pača. Zdravljaka u hotelu Posavina. Nekadašnje stare Daščare se sjećam kao kroz maglu. Sjećam se okrugle tacne koja rotira na vrhu konobarskog kažiprsta. Miris sira, kajmaka kod teta na Zelenoj pijaci. Zvonjava crkvenih zvona u šest ujutro i glasa hodže sa minareta. Znate način na koji brčanski akcenat puči usne govornika, zbog mumlavih suglasnika i progutanih samoglasnika.
Jesenje lišće do zglobova na Ficibajru i Šetalištu i zvuk zrelog kestenja kad otpadne, prolazeći pored parka u gradu. Boza kod čika Ganije. Šampite, indijaneri, sutlijaš… Mmmm… Još osjećam miris Bimexovih viršli, sudžuke i suhog mesa. Sjećam se Petice, Evrope, Lava, L.P.-a, Amora. Hotela Galeb.
A tek Dragstora, koji je radio cijelu noć i mogao si da kupiš Traubisodu i Alpinu… Malz boy… Sjećam se mirisa starih podruma u zgradi… ugalj, prašina, kace za kupus, memla. Našeg Doma kulture i Mladih graditelja. Amaterskog pozorišta. Diska Val 45. Svjetla koja noću cakle u gradu, nalik na zvijezde koje, kao pahuljice, sporo padaju.
Zvuk ispumpane lopte koju djeca šutaju po prašini u parkovima. Šištanje kiše na ulicama. Sladoleda sa ukusom vanilije. Asfalta punog udubljenja i rupa u Kolobari, barica i ruža, nikad savršen, uvijek šatiran. Kratki trzaj glavom u stranu koji prati odgovor: „Pa evo…”, na pitanje: „Šta ima?”. Bljesak uličnih svjetala na mirnoj, plitkoj Brci. Ublažene jarke boje voća i povrća u sjeni strehe pijace niz Konačko brdo.
Ćevapi kod Aleta i u čuvenom Kupatilu. Tvrdoća kamena koji dotakneš kad se nagneš da popiješ gutljaj vode na Prnjavorskoj česmi. Tišina koja prati padanje prvog snijega, kao da sve i svi zamuknu od sjetnog uzbuđenja.
Duge sjenke drveća u Velikom parku u septembarsko poslijepodne. Fontana sa djevojčicom, dječakom i ribicom, zaštitni znak našeg grada. Titova slika u zlatari na čaršiji. Gaće i čarape u izlogu Interpletove radnje kraj Varteksa i samoposluge.
A naročito se sjećam Robne kuće, gdje sam trčala na zadnji sprat da kupim gramofonsku ploču dok nije nestalo. Miris koji odjeća nosi na sebi nakon izlaska u grad… mješavina znoja, cigaretnog dima, ćevapa.
Brčanski svijet: pametni i šunjevi, pohlepni i lijepi, umorni i mladi, mladahni i mahniti, bogati i jadni, jedri i bolesni, visoki i trošni, ljuti i lavordžije, šaneri i geniji, dijaspora i jalijaši, djeca i odrasli, vjerni i nevjerni, moćni i pobožni… I da se ne lažemo, tu nema kraja. Brčko se ili voli ili ne voli.
Obrada fotografija: Jasmin Vuković / Brčko – kakvo je bilo nekad