Postoji jedna priča o Halidu Bešliću koja se često prepričava, a najbolje opisuje sve ono što je kasnije postao. Prema nekim izvorima, krajem 1970-ih godina u Sarajevu, mladi Halid se prijavio na jedno muzičko takmičenje, pun snova i nade, i otpjevao pjesmu onako kako je znao, iz srca. Žiri mu je tada rekao da nema talenta i da bi bilo bolje da potraži neki drugi poziv. Ironija sudbine je u tome da se upravo taj „netalentovani momak“ pretvorio u glas koji su kasnije slušali milioni, u simbol Bosne i Hercegovine i simbol svakog čovjeka koji zna voljeti iskreno, bez ukrasa.
Halid Bešlić nije bio pjevač koji je tražio svjetla reflektora. On je bio čovjek koji je reflektorom osvjetljavao druge. Pored dobro poznate činjenice da je bio veliki humanista, on je bio i raja u najčišćem smislu te riječi. Onaj koji stane, popriča, nasmije se, pruži ruku. Njegova skromnost nije bila poza, već način života. Nije glumio narod, bio je narod. On je bio i ostao najbolji primjer poznate izreke da „u Sarajevu nema zvijezda“ jer Halid nije postao zvijezda kojoj se diviš izdaleka, već čovjek koji je svima bio blizak, pristupačan i topao. Njegova veličina nije bila u glamuru, već u jednostavnosti i ljubavi koju je pružao svakome oko sebe.
U vremenu kada se često više cijeni forma od suštine, Halid je dokazivao suprotno: da kvalitet, čojstvo i ljudskost ne možeš zaustaviti. Nisu ga mogli promijeniti i ušutkati ni žiri koji mu nije vjerovao, ni teške životne nesreće (gubitak zdravlja) ni iskušenja slave. Ostao je svoj, ponizan, dosljedan, i zato je trajao duže od svih trendova.
Njegove pjesme nisu samo stihovi, one su ogledalo života. U njima je tuga, ponos, ljubav, prkos, sve ono što jesmo. I zato se Halid nije samo slušao, on se osjećao. U kafani, u autu, na svadbi, u tuđini daleko od kuće, njegov glas je bio spona između ljudi, između onoga što smo bili i onoga što želimo ostati.
Danas, kad ga više nema među nama, ostaje ono najvrijednije – primjer. Primjer čovjeka koji nije dao da ga odbijanje slomi i slava promijeni. Primjer da se put do veličine ne mjeri nagradama, već dostojanstvom. Primjer da se čovjek ne prepoznaje po tome koliko dobro pjeva, nego koliko toplo grli. A Halid je i vrhunski pjevao i toplo grlio i u tome postavio standarde koje rijetki mogu dosegnuti.
Halid Bešlić nas je svojom životnom pričom zadužio kao društvo. Pokazao nam je da se dobrota ne troši, da čojstvo nikad ne zastarijeva, i da iskren glas ne možeš ušutkati, jer on odzvanja još dugo nakon što čovjek ode.
I zato, Halide, hvala ti za svaku pjesmu, za svaku riječ i za svako podsjećanje da je biti čovjek najveća umjetnost. Nikad te nećemo zaboraviti.
