Mnogi su gledajući program ovogodišnjih Susreta zastali na jednom posebno zanimljivom naslovu, a to je kultno djelo Dušana Kovačevića, „Maratonci trče počasni krug“. Ako bismo šestu večer ITS-a po nečemu mogli istaći, mogli bismo reći da smo svjedočili jednoj jako dinamičnoj predstavi, koju je izvelo Hrvatsko narodno pozorište Osijek. To je bila 33. izvedba rediteljice i autorice adaptacije, Olje Đorđević.
Kako i sam autor kaže, radi se o ‘najstarijoj balkanskoj obitelji’. Popularnost ovog djela ne opada, pa tako stječe nove obožavatelje. Priču o ismijavanju smrti i lažnog morala prate zanimljivi karakteri, izvrsni dijalozi, a konkretno u ovoj predstavi i izvrsni glumci. Jedan od njih je svakako i Duško Modrinić, koji je u ovoj predstavi tumačio kultnog Milutina Topalovića. Gospodin Modrinić je ujedno i direktor Drame, te stoga i poseban član ovog ansambla. Njegovu karijeru prate mnoge pozorišne, filmske i televizijske uloge.
Mnogi prije svega ističu da se radi o jednom, prije svega, kultnom filmu, no treba istaći i to da se radi o pisanom djelu Dušana Kovačevića, koje prethodi samom filmu. Šta ste vi vašom izvedbom unijeli u ovo djelo?
Modrinić: Rediteljica je ubacila jedan ženski moment u predstavi, kada se postavlja publici pitanje je li u redu ubiti Kristinu. Preispitujemo se kao ljudi, da li se to nešto prihvaća, jer smo svjedoci da je femicid i dalje česta pojava. Svakodnevno ginu, najčešće od svojih partnera. To su neki ljubomorni, osvetoljubivi razlozi. Žene su u ovom komadu manje zastupljene. Ona je njima dala više prostora, da kažu svoje ‘ja’. Po originalu one imaju samo par replikica, koje se podrazumijevaju, s tim da izgovaraju samo Mirkovo ime. Film je skroz druga stvar od dramskog predloška i sama radnja se odvija sedamdesetih, a ne tridesetih godina prošlog stoljeća. Ljudima je malo čudno kad vide da se gleda televizija, da se spominje košarka. To je sve u takvoj integralnoj vezi tako i napisano. Izdvojio bih i tu neku borbu za ženska prava, koja je utkana u ovu izvedbu.
S obzirom na to da se radi o tako popularnom djelu, naglasit ću opet, filma, kao komercijalnijeg medija u odnosu na knjigu. Kako je bilo Vama ući u tuđe cipele, pogotovo kada se uzme u obzir da je u tom filmu Vašu ulogu tumačio jedan domaći velikan, Pavle Vuisić? Da li ste se ugledali na njega ili ste htjeli da što više Vašeg lika unesete?
Modrinić: Ja izuzetno cijenim rad gospodina Vuisića i to što su on i cijela ta glumačka ekipa napravili u filmu je nešto što je ostalo zabilježeno kao kultno i bezvremensko. Njihove glumačke bravure su još doprinijele samoj kvaliteti teksta i izvedbe, a to je sve skupa neponovljivo. Ima par tih ekraniziranih komada, koji se ne mogu ponoviti u onom obličju kao što su bile zadrte u filmu. Kada radimo dramski predložak nekog poznatog teksta, kojeg smo prepoznali na filmu. Kroz život sam Maratonce gledao više puta, ali nisam onda dugo godina, pa sam ga onda tek pred kraj projekta išao opet pogledati. Dao sam sebi slobodu da unesem nešto svoje. Kakav je sad Milutin u tim svojim godinama, kakav je njegov odnos prema cijeloj familiji i toj situaciji.
Ovdje se radi o jednoj ‘uvrnutoj’ adaptaciji, tako ste je i predstavili u uvodnom dijelu predstave. Šta je zapravo ta ključna razlika? Od svojevrsne komedije ste napravili veću komediju, ako mogu tako da kažem.
Modrinić: Jednom je Dušan Kovačević izjavio kako to on uopšte nije shvatao kao komediju, nego kao jednu kritiku društva. To se oslikava i na više načina. Ovdje je u pitanju jedna gramzivost, koja prati sve porodice, koja prati i odnose u izvršnoj vlasti na svim službenim nivoima. Pohlepa je i uzrok svih nedaća, koje prate sredine u kojima mi živimo, jer zbog nečijeg profita, uvijek strada neko drugi. Ovdje se radi o izrabljivanju onih najnemoćnijih, to su pokojni ljudi.
Čitao sam jedan intervju s Vama, rekli ste kako ste već u osnovnoj školi znali da želite postati glumac. U međuvremenu ste se počeli baviti glumom i ušli te vode. Postali ste teatarski, filmski, serijski glumac, a uz to ste se počeli baviti i voditeljstvom. Šta biste mogli reći za svoju dosadašnju karijeru? Uz to ste sada i direktor Drame u Hrvatskom narodnom kazalištu Osijek.
Modrinić: Rekao bih da sam imao sreće što su mi se neki dječački snovi ostvarili. Sad kad se gleda, to je jedan duži period i u njemu je bilo svega, od neuspjeha do neispunjavanja želje za bivanjem glumcem na samom početku, do probijanja u neke druge sfere, u nečemu što je blizu glumi a i nije, ali eto. Put me nanio u Osijek, gdje sam se nastavio baviti pozorištem, pošto sam inače iz Zadra. Tamo sam našao još jednu svoju sredinu, gdje se osjećam kao doma. Drago mi je da to mogu još raditi. Volio bih da me sve skupa posluži, i zdravlje i sreća, da nastavim u tom tonu.
