Nakon izvođenja predstave „Majstori, majstori“ autora Gorana Markovića, publika je imala priliku vidjeti kako se kroz satiru i ironiju prikazuje društvo, sistem i ljudske slabosti. U izvedbi Narodnog pozorišta Republike Srpske, jedan od upečatljivijih likova jeste domar Smajo/Avdo, kojega tumači glumac Zoran Stanišić.
O ovoj ulozi, o pozorištu i porukama predstave, razgovarali smo sa Stanišićem nakon završetka posljednje takmičarske večeri Internacionalnih teatarskih susreta u Brčkom.
- Imali smo priliku da vidimo predstavu koja, čini mi se, dotiče mnoge slojeve društva, posebno one koji se tiču „sistema“. Kroz Vaš lik, koji se pojavljuje gotovo u sjeni, često izbijaju ključne reakcije i tihe poruke, upravo kroz mimiku i gestikulaciju. Naizgled djelujete kao sporedan, nevažan lik, ali ste zapravo u središtu dešavanja, sve znate, sve posmatrate. Šta je za Vas bilo presudno u pronalaženju ritma ovog lika i koje osobine ga najviše određuju?
Stanišić: Pa prvo da kažem, ja ipak imam godina i godina, dotakao sam i onaj tamo sistem, a i ovaj sadašnji. Znam da u onom sistemu, a bogami i danas, ti domari u školama ili bilo kojim institucijama, oni su ljudi iz sjene. Sve znaju, ali šute. Imaju svoje informacije, gledaju svoja posla i tako rade. Tako sam i ovog mog lika, Avdu, gradio, s finim mirom i unutrašnjom tišinom. U originalu ima drugo ime, ali kako se radnja u našoj verziji događa u Banjoj Luci, lik se zove Avdo. Uživam da ga igram. To je jedan predivan stariji gospodin koji ima poseban odnos sa svim tim nastavnicima i đacima. A ono što ste spomenuli i u onom sistemu je bilo krivina, namještanja, svega i svačega, a nažalost, izgleda da toga ima i danas.
- Upravo zato, čini mi se, predstava tako jako komunicira s publikom. Prepoznaje se i danas ta aktuelnost, ironija i sličnosti s našom stvarnošću.
Stanišić: Tako je, i onda i sada. On je tu, svi oni prolaze, profesori, đaci, direktori, ali on ostaje. Svima je potreban. Trudio sam se da ga spustim, da ne bude prenaglašen, da ga igram prirodno, mirno. Publika to vidi, i vjerujte. Uživam da ga igram, kao i cijeli ansambl. Svi volimo ovu predstavu. Imamo i koreografske dijelove u kojima i ja učestvujem, bez obzira što sam stariji. Mogao sam reći „ma nemojte mene u to“, ali nisam. Htio sam dati sebe kao i svi ostali. To je snaga ansambla, svi smo dali dio sebe, i baš mi je drago što publika to osjeća.
- Kako ste gradili odnose s ostalim likovima na sceni, s „majstorima“, direktorima, nastavnicima, svim tim figurama sistema?
Stanišić: Shvatio sam ga kao čovjeka koji zna gdje mu je mjesto. Prema direktorici ima poseban odnos, uradiće sve što treba, ali se njenog autoriteta i boji. Sa starijim kolegama ima drugačiji odnos, oni su generacija, poznaju se, imaju tu finu ‘raju iz kvarta’. Gledao sam da prema svakome izgradim odnos, da se vidi da Avdo nije ravan lik, nego da prema svakome ima drugačiju emociju, drugačiji ton.
- Balans Vašeg lika ogleda se i u tonu same predstave. Između satire i gorčine, između smijeha i ozbiljnosti. Kako Vi to doživljavate?
Stanišić: Pa rekao bih da je to surova realnost koja ima mnogo komičnih situacija. Takav je i život i kad je teško, pojavi se nešto smiješno. Ova predstava je zanimljiva jer može da privuče i one koji nisu česti gosti pozorišta. Ima smijeha, ali i dubine. Oni koji znaju čitati između redova, nasmiju se, ali i ponesu neku poruku, neku kritiku.
- Koja je, po Vama, najdublja poruka ove predstave? Šta je to što ona zapravo govori o društvu u kojem živimo?
Stanišić: Naša publika, divna publika, misli kao i mi glumci. Svi smo željni nekog napretka, željni da se naša djeca zaposle bez veza, da se školuju pošteno. U svakom sistemu bilo je malverzacija, ali ja vjerujem da sazrijevamo kao društvo, ne samo u Bosni i Hercegovini, nego u cijelom regionu. Da polako postajemo svjesni budućnosti naše djece i unuka. Ne smije se živjeti od veze i prečice. Ima jedna scena kad ministar dolazi u školu i pita direktoricu koliko ima odlikaša, a ona se trudi da ih ima što više. To mnogo govori o našem mentalitetu. Ali mislim da mladi danas sve bolje razumiju stvari. Oni gledaju predstavu, smiju se, ali i shvataju. I to mi daje nadu.
- Da li ste tokom rada na ulozi prepoznali u Avdi nešto blisko sebi, možda neku sličnost u pogledu na svijet?
Stanišić: Lik smo prilagodili našem vremenu. Moj Avdo je, po meni, dobričina. Mulja pomalo, kao i svi zanatlije, popravi nekom nešto, pa i naplati, ali nije pokvaren. On je čovjek iz naroda. Fizički radi, znoji se, pošteno zaradi. Trudio sam se da ga igram jednostavno, bez pretjerivanja, da ne odem ni u karikaturu, ni u preveliku ozbiljnost. Možda me malo i „osijedilo“ kako da ga nađem, da pogodim taj ton, ali mislim da sam uspio. S obzirom da sam iz Sarajeva, morao sam i jezički da ga malo „spustim“, da ne zvuči previše sarajevski, već da bude čovjek iz Banje Luke. Sve to u funkciji predstave i vjerujem da je publika večeras to osjetila.
- Kroz sve ove godine, šta Vam se pokazalo kao najvažnija lekcija? Nešto što biste poželjeli da čuju mladi koji tek počinju? Kako vidite budućnost teatra?
Stanišić: Teatar će uvijek imati budućnost. Možda će tehnologija praviti filmove s davno preminulim glumcima, ali živa umjetnost, to ne može nestati. Sjediti u publici i gledati glumca koji u tom trenutku igra za tebe, to je jedinstveno iskustvo. Što se tiče mladih glumaca, danas im je teže. Nekada je bilo više pozorišta i više prilika. Danas mnogi rade „na ugovor“, godinama čekaju stalni angažman. Mladi ljudi završavaju akademije, ali se nemaju gdje zaposliti. Gradovi poput Brčkog zaslužuju stalno pozorište, s ansamblom od dvadesetak, tridesetak ljudi. To je ulaganje u kulturu i budućnost. Ako ne zbog nas, onda zbog njihove djece, da imaju gdje gledati, osjećati, učiti. Vjerujem da će se mladi izboriti za pozorište, jer svi oni vole pozorište.
