Brčko već godinama na papiru nudi ono što mnoge lokalne zajednice u regionu nemaju: poreske olakšice, administrativnu posebnost, stratešku poziciju, čak i određene subvencije za investitore. Kada se pogleda mapa, Brčko izgleda kao prirodno mjesto za pogone, logističke centre i proizvodnju. Luka na Savi, blizina koridora, prostor, radna snaga – sve djeluje kao dobra osnova.
Uz to, Brčko danas razvija i industrijske zone i ima infrastrukturne preduslove koje mnoge sredine tek pokušavaju da izgrade.
Pa ipak, pitanje se uporno vraća: zašto više ozbiljnih preduzeća ne dolazi u Brčko?
Odgovori koji se najčešće čuju obično su tehnički: procedure, promocija, kadrovi, brzina administracije. Sve to jeste dio slike. Ali možda postoji i dublji razlog o kojem se rjeđe govori javno, iako ga mnogi prepoznaju.
Možda problem nije u tome što Brčko nema potencijal, nego u tome što razvoj privatnog sektora nije politički prioritet.
Ekonomija zavisnosti
U zdravom sistemu, vlast bi trebalo da se održava na osnovu rezultata: novih radnih mjesta, rasta privrede, boljih plata i boljeg života građana. Međutim, u mnogim balkanskim sredinama, uključujući i Brčko, politička moć često ne zavisi od rezultata, nego od mreže zavisnosti.
Stranke ne opstaju zato što su otvorile fabrike, nego zato što su obezbijedile radna mjesta u javnom sektoru, subvencije, grantove, socijalna davanja i druge oblike pomoći koji građane čine politički vezanim.
To je ono što se u političkoj ekonomiji naziva klijentelizam: sistem u kojem građanin ne dobija podršku kao nosilac prava, nego kao neko ko “duguje” lojalnost.
Privatni sektor kao prijetnja
Zato dolazak ozbiljnih privatnih investitora nosi nešto mnogo važnije od novih radnih mjesta: on donosi slobodne građane.
Čovjek koji radi u privatnoj firmi, ima ugovor na neodređeno i platu koja ne zavisi od stranke, ne mora nikome da polaže račune. Ne mora da ide na mitinge. Ne mora da “donosi glasove”. Ne mora da glasa iz straha ili zahvalnosti.
Takav čovjek glasa slobodnije.
A slobodan birač je najopasnija stvar za sistem koji se održava na kontroli.
Javni sektor kao izborna infrastruktura
U malim sredinama, javna uprava često postaje najveći poslodavac, a samim tim i najveći politički resurs. Zapošljavanje se ne doživljava kao upravna potreba, nego kao izborna strategija. Radno mjesto postaje valuta.
U takvom okruženju, paradoksalno, stranci je ponekad korisnije da zaposli još pedeset ljudi “na određeno” u administraciji nego da dođe firma koja će zaposliti pet stotina radnika na tržišnim uslovima.
Jer privatna firma ne traži člansku kartu (kad nije u vlasništvu nekog poslanika).
Razvoj mijenja društvo
Investicije ne mijenjaju samo ekonomiju, one mijenjaju strukturu društva. Sa privatnim sektorom dolazi srednja klasa. Sa srednjom klasom dolaze zahtjevi. Dolazi pritisak na institucije, traži se efikasna uprava, bolje škole, bolje zdravstvo, transparentnost.
Drugim riječima: razvoj smanjuje prostor za političku manipulaciju.
Zato nije teško razumjeti zašto se ponekad stiče utisak da se investicije formalno žele, ali se suštinski ne guraju dovoljno snažno. Na papiru postoje strategije, olakšice i planovi. U praksi, nedostaje politička energija da se Brčko zaista pretvori u industrijski centar.
Jer industrijski centar proizvodi radna mjesta. A radna mjesta proizvode nezavisne ljude. A nezavisni ljudi proizvode slobodnu demokratiju.
Brčko između potencijala i statusa quo
Brčko ima sve preduslove da bude magnet za investicije. Ali da bi se to desilo, mora postojati nešto što je najteže obezbijediti: politička volja da se društvo učini manje zavisnim od stranaka, a više zavisnim od rada, tržišta i institucija.
Dok god je politička moć zasnovana na kontroli egzistencije, privatni sektor neće biti partner – nego konkurencija.
A možda je upravo u tome odgovor na pitanje zašto Brčko još uvijek ne koristi svoj puni potencijal.
