Četiri večeri, četiri jezika koji se bez titlova razumiju (uglavnom), i četiri pogleda na društvo koje u teatru traži ogledalo. Ovogodišnji Susreti u Brčkom otvorili su se kao živa mapa regiona, od Sombora do Skoplja, od Zagreba do Tivta, zajedničkim jezikom scene koji prevodi i nijanse i nesporazume. Čini se da nas, bar za sada, broj „četiri“ prati kao tihi refren, usmjeren na suštinu, na glumačku igru, redateljske odluke i teme koje nas, ma kojim standardom govorili, jednako pogađaju.
„Ljudi od voska“ Narodnog pozorišta Sombor donose Matišićevu mješavinu intime i društvenog, u kojoj svaka „lična stvar“ ispod kože ima javni odjek. Redatelj Ivan Vanja Alač postavlja komad kao porodično-umjetnički kompromis, gdje scena diše kao atelje u kojem se odluke nižu, a ansambl prelazi iz ispovijesti u sudnicu bez promjene tona. Kad se privatno ogoli, teatar postaje direktniji i upravo tu predstava najviše dotiče suštinu, u glumačkim prijelazima koji nose određeni teret istine.
„Narodni poslanik“ Makedonskog narodnog teatra podsjeća da Nušić nije „stara dobra komedija“ nego uvijek aktuelna. Egon Savin bira kompaktnost, tekst ostaje u svom vremenu, a publika prepoznaje svoje. Bez teške modernizacije, ironija čini svoje, kroz precizan scenski raspored i kvalitetan ansambl. U političkom kazalištu najlakše je vikati, no ovdje se, umjesto toga, sluša i oštro fokusira na srž. Zato smijeh nije bijeg nego alat, jer kad se nasmijemo, već smo pola dijagnoze izrekli.
„Smrt na dopustu“ Kerempuha, prema Saramagu, jeste satira koja svira u živo. Kokan Mladenović svojom režijom reflektuje naše svakodnevice, onu naviku da nas teške teme zateknu dok smo „na pauzi“. Poput koncerta, inscenacija drži Saramagovu neodređenost, ali i dodaje domaću adaptaciju, humor koji peče i lakoću koja nosi težinu. Publika tu lako prepoznaje sebe, a ritam scene nas uvjeri da smo odavno u tome.
„Ćelava pjevačica“ Centra za kulturu Tivat stigla je kao festivalski hit s izgrađenim renomeom, ali i s posljednjom režijom Jagoša Markovića. Ovaj Ionesco, premješten u Boku od britanske uštogljenosti pravi „domaće“. Apsurd ovdje dobije sol na koži i bockanje bure. Ansambl, koji čine Olga Odanović, Branko Vidaković, Dubravka Drakić, Momčilo Otašević, Sandra Bugarski i Branimir Popović, igra s precizno odmjerenim humorom, a kostim, govor i svjetlo prave okvir za jezičnu igru i ritam ove priče. Predstava je do sada, na dvanaest takmičarskih učešća, osvojila čak trideset pet nagrada, što je svakako bitno za istaći.
Ako bismo ove četiri večeri sveli na nešto zajedničko, onda je to susret humora i politike, dnevne polemike, navika. „Ljudi od voska“ propituju cijenu iskrenosti, „Narodni poslanik“ podsjeća da je praznina često glasnija od sadržaja, „Smrt na dopustu“ ispituje šta se dogodi kad institucije i mitovi uzmu slobodan dan, a „Ćelava pjevačica“ razvezuje jezik dokazujući da smijeh može imati posebno značenje. Četiri zemlje, četiri estetike, četiri jezika, ali jedna publika koja, iz večeri u večer, sluša sličnu temu, kako živjeti javno, a kako privatno.
Pred nama su nove četiri večeri: „Tango“ Narodnog pozorišta Tuzla, „Mihael Kolhas“ Jugoslovenskog dramskog pozorišta, „Sjaj zvezda na plafonu“ Malog pozorišta ‘Duško Radović’ i „Majstori, majstori“ Narodnog pozorišta Republike Srpske. Festival će se zatvoriti revijalno, u čast nagrađenih, predstavom „Na Drini ćuprija“ (YugoArt, Beograd). Dovoljno različito da nas drži budnima, a dovoljno blisko da nastavimo susretanja do kraja.
Ako bismo morali sažeti do sada viđeno u jednu rečenicu, bilo bi to da su Susreti i dalje mjesto gdje teatrom razgovaramo o onome o čemu se drugdje prigušeno govori, a pritom se, paradoksalno, smijemo. Smijeh ovdje nije samo reakcija, nego način da prepoznamo, razotkrijemo i lakše podnesemo ono što nas dotiče. Publika to osjeća i zato iz večeri u večer puni dvoranu, s istim očekivanjem i povjerenjem u teatar.
