Velikanka bosanskohercegovačke glumačke scene, Tatjana Šojić, iskazala je zadovoljstvo svojom posjetom gradu Brčko, te činjenicom da je nastupala sedme večeri ovogodišnje edicije Susreta. Istakla je da joj učešće na ovom festivalu mnogo znači.
Ansambl Kamernog teatra 55 iz Sarajeva je igrao jednu veoma kompleksnu i slojevitu predstavu „Majka“, djelo Floriana Zellera, u režiji Dine Mustafića, u kojoj je Tatjana igrala ulogu majke. S ovom regionalno istaknutom pozorišnom, filmskom i televizijskom glumicom smo razgovarali o ovoj predstavi, o kompleksnosti majčinstva, te njenoj karijeri i ulozi Marije u kultnoj seriji Lud, zbunjen, normalan.
Prije svega treba istaći da su ovo 41. Pozorišni susreti u Brčkom, a specifično za ovu godinu je činjenica, da je ovo druga predstava autora Floriana Zellera. Prvu smo pogledali u nedjelju naveče, a to je predstava „Otac“, koju je izveo Atelje 212. Večeras smo imali priliku da gledamo predstavu „Majka“ u izvedbi Kamernog teatra 55. Gledajući ovu predstavu, doživljaj emotivnog vrtloga je prvo što mi pada napamet. Šta Vi možete reći za ovu predstavu, kako Vi nju doživljavate a kako Vašu ulogu u ovom djelu? Šta je to zapravo fenomen „majka“ i kako se ona predstavlja u ovoj izvedbi?
Šojić: Florian Zeller na jedan specifičan način piše svoje tekstove, „Otac“, „Majka“ i „Sin“. To je naravno vrlo blisko, pisao je to isti čovjek. Dramaturški je jako interesantno. Onoliko koliko je zanimljivo čitati taj dramski tekst, jednako ga je teško raditi, odnosno postaviti na scenu. Vidjeli ste tokom predstave da tu ima obilje repeticija, tj. početaka scena, gdje je repeticija nešto kraća. To su iste replike ili slične. Izuzetan tekst, izuzetan dramski pisac. Naravno da je bilo veliko zadovoljstvo raditi taj komad, a istovremeno je lik jako kompleksan. Nije ga bilo lako uraditi, ne samo zbog načina na koji je napisan u dramaturškom smislu i uopšte stilu pisanja, nego naći ključ za ‘kako postaviti to na scenu’. Da bude jasna priča, a da se publici isporuči, ne sama gola priča, nego da im što više toga uspijemo reći o onome što smo mi saznali analizirajući tekst. Bavi se sindromom ‘napuštenog gnijezda’, šta se dešava s majkama kada djecu izvedu na put, kada djeca odrastu, odu živjeti svoje živote. Dino Mustafić, reditelj ove predstave, je odmah na početku definisao, što je meni jako pomoglo odnosno trasiralo me u sopstvenoj glavi, način da mislim tu ulogu rekavši da je mjesto događanja ovog komada njena glava. Nadam se da smo uspjeli u tome da to dođe do publike.
Mogla se vidjeti ta kompleksnost majčinstva. Moglo se vidjeti kako to majčinstvo povezuje dvije jako bitne relacije iz ugla žene. S jedne strane je to relacija s mužem, a druga sa sinom. Kasnije naravno dolazi i sa sinovljevom djevojkom. Čini se da je publika prepoznala neke stvari, sudeći po tihim došaptavanjima publike. Koliko je zapravo ta uloga teška?
Šojić: Izvinjavam se što ću reći, ali ulogu roditelja smatram najtežim poslom na svijetu. To traje od trenutka rođenja djeteta pa do smrti roditelja, svakog dana u nedjelji. Svaki roditelj daje svoje najbolje, cijelu svoju nutrinu, sve što posjeduje za svoje dijete. Ta briga, ta bojazan da se nešto ne dogodi djetetu. Kažu ‘malo dijete mala briga, veliko dijete velika briga’. Kao što se i za ljekare kaže da im to nije posao, nego poziv. Zaista je to nešto najteže, najkompleksnije i to je neprekidno. Ti sebe stavljaš automatski na drugo ili petnaesto mjesto, nije ni važno. Dijete je prioritet i sve je podređeno tome. Daš sve od sebe da učiniš ono najbolje za njega. Tako je i u ovoj predstavi majka nesebična, ali i posesivna. Bitno je koje okolnosti nju dovode do svega toga.
Morao bih Vas pitati, iako se vjerovatno često susrećete s tim pitanjem. U pitanju je Vaša kultna uloga. Prošle godine sam imao priliku da razgovaram sa gospodinom Mirvadom Kurićem, pa sam ga pitao nešto slično za njegovu ulogu Rileta. Je li i Vama uloga Marije u ‘Lud, zbunjen, normalan’ donijela kroz Vašu karijeru neke pozitivne strane ili je to nekad bila ipak otežavajuća okolnost, povezuje li se svaka Vaša uloga sa tom?
Šojić: Ne mislim da mi je donijela išta negativno. Tačno je da me najčešće na ulici zaustavljaju i oslovljavaju sa Marija. Ja se odavno na to odazivam, kao da mi to jeste ime, jer što da ne. Jasno mi je da je ta serija, jedna od mnogih koje sam radila do sada, imala najviše sezona i najobilatije se reprizirala, te da se kompletna serija nekako primila kod ljudi. Svi ljudi imaju televizor kod kuće, ali ne idu svi u pozorište. Naravno da nisu svima poznate moje uloge u pozorištu. Nikad nisam nešto negativno doživjela od ljudi, kada pričamo o tome. Oni se iznenade kada vide nekoga ko im je svaki dan u kući. To sam u jednom momentu baš osjetila, kada me jedna gospođa umalo srušila, trčeći mi u zagrljaj i govoreći ‘ti si moja’, na šta sam se ja nasmijala, rekavši da sam joj svaki dan u kući.
Kada pričamo o nekim novim trendovima medija, npr. o sve većoj popularnosti streaming platformi, vidimo da se sve više takvih pojavljuje. Vjerovatno najpopularnija platforma ovog tipa je i dalje Netflix, a Vi ste se nedavno pojavili u jednom Netflixovom filmu, njemačke produkcije. Kako ste došli do te uloge i kako zapravo vidite taj trend?
Šojić: Nije to toliko novo, film jako dugo postoji. Došla sam putem audicije, za koju sam sasvim slučajno bila obaviještena. Snimila sam taj kasting reditelju Oliveru Kienleu iz Njemačke, koji je jako darovit, a isto tako ugodan za saradnju i pamtim to kao jedno lijepo iskustvo. Nemam neku veliku ulogu u tom filmu, što mi nije ni važno toliko. To smo snimali u Budimpešti. Taj redatelj je uradio jednu seriju u Njemačkoj, koja je bila jako, jako uspješna, te ga je Netflix pozvao da snima film. Netflix je doista jak, šta ćemo. Ja sam iskreno ‘dinosaurus’, volim da odem u bioskop, kupim kokice, sjedim u sali, s drugim ljudima da gledam film i da ne mogu zaustaviti kad hoću ili da napravim pauzu.
