Vijesti o međunarodnim priznanjima, donacijama i odobrenim sredstvima (poput onih iz Španije usmjerenih prema IDDEEA-u za unapređenje cyber sigurnosti) na prvi pogled zvuče kao ohrabrujući iskorak za Bosnu i Hercegovinu u procesu digitalne transformacije.
Međutim, kada se ovakve inicijative posmatraju kroz prizmu realnog stanja administrativnog aparata, dubokih političkih podjela i odsustva bilo kakve usklađene državne strategije, one se pretvaraju u iluziju napretka. Ulaganje novca u izolovane segmente nefunkcionalnog sistema nalikuje na sipanje goriva u vozilo kojem nedostaje motor, transmisija i usaglašen pravac kretanja.
1. Iluzija centralizovanog napretka u decentralizovanom i nekoordinisanom sistemu
IDDEEA (Agencija za identifikacione dokumente, evidenciju i razmjenu podataka BiH) nesumnjivo predstavlja jednu od tehnički opremljenijih državnih agencija, ali njeno djelovanje je ostrvce u okeanu institucionalne fragmentacije.
Digitalni prostor BiH nije unificiran; on je podijeljen entitetskim linijama, kantonalnim nadležnostima i paralelnim sistemima koji često ne komuniciraju međusobno. Finansijska sredstva i projekti usmjereni na jednu agenciju ne mogu riješiti strukturne probleme koji nastaju na tačkama dodira različitih nivoa vlasti.
Dok se u jednoj instituciji implementiraju visoki standardi cyber sigurnosti uz međunarodnu podršku, okolni digitalni ekosistem ostaje ranjiv zbog nedostatka standardizacije i političke volje za umrežavanjem na nivou cijele države.
2. Nedostatak državne (nacionalne) strategije i institucija poput CERT-a
Glavni nedostatak svake ozbiljne digitalne transformacije u BiH jeste potpuni izostanak jedinstvene, obavezujuće nacionalne strategije za digitalnu transformaciju i cyber sigurnost.
Država još uvijek nema funkcionalan, sveobuhvatan CERT (Tim za odgovor na računarske incidente) na državnom nivou koji bi koordinirao odbranu kritične infrastrukture, niti ministarstvo zaduženo za digitalnu transformaciju koje bi imalo mandat da presiječe administrativne blokade.
U takvom vakuumu, sredstva koja dolaze od međunarodnih partnera troše se ad-hoc, na parcijalna rješenja i gašenje požara, umjesto da budu dio sistemske arhitekture. Bez strateškog kišobrana, svaka investicija je osuđena na to da bude kratkoročni projekat s minimalnim dugoročnim efektom na cjelokupnu otpornost društva.
3. Sukobi nadležnosti, pravni vakuum i politička blokada
BiH je država u kojoj se čak i osnovne tehničke nadležnosti često osporavaju pred sudovima zbog političkih tenzija i različitih tumačenja Ustava i zakona.
U situaciji u kojoj entiteti vode sudske sporove ili odbijaju prenos nadležnosti u oblastima informacione sigurnosti, svaka vanjska intervencija i finansijska injekcija postaju predmetom političkih sapunica i trvenja.
Ulaganje u cyber sigurnost i digitalnu infrastrukturu zahtijeva povjerenje, transparentnost i zakonsku harmonizaciju – elemente koji u BiH ne samo da nedostaju, već su često instrument političke borbe. Kada entiteti grade sopstvene, suprotstavljene digitalne i pravne sisteme, centralizovani ili državni projekti nailaze na zid u startu.
4. Besmislenost ulaganja pod trenutnim uslovima: Simptom umjesto uzroka
Postavlja se legitimno pitanje: da li je u ovakvim uslovima uopšte racionalno prihvatati i hvaliti se ovakvim donacijama?
Kritički gledano, ulaganje milionskih sredstava u sistem koji pati od endemske korupcije, partitokratije, neusklađenih zakona i nedostatka stručnog kadra (koji masovno odlazi) jeste besmisleno ako se posmatra kao rješenje problema.
To su sredstva koja će riješiti trenutne tehničke potrebe jedne institucije, ali neće pomjeriti BiH s mrtve tačke na međunarodnim indeksima digitalne spremnosti i cyber sigurnosti. To je „kozmetičko ulaganje“ koje donosi lijepe naslove u medijima i politički marketing za međunarodne partnere, ali ne mijenja suštinsku ranjivost države.
Zaključak
Vijesti poput ove o saradnji sa Španijom i IDDEEA-om treba posmatrati s velikom dozom rezerve. One nisu dokaz napretka države u oblasti digitalne transformacije, već samo potvrda da međunarodna zajednica povremeno interveniše kako bi zakrpila najočitije rupe u sistemu koji bi inače potpuno kolabirao.
Sve dok BiH ne dobije jedinstvenu strategiju, funkcionalne institucije (poput državnog CERT-a i resornog ministarstva) i politički konsenzus o tome da je digitalna sigurnost pitanje nacionalnog opstanka, a ne političkog plijena, svako ulaganje bit će tek kap u moru nefunkcionalnosti.
Prava digitalna transformacija ne počinje kupovinom opreme i stranim donacijama, već izgradnjom države koja ima kapacitet da tu opremu smisleno i koordinisano koristi za dobrobit svih svojih građana.