Nakon svojevrsnog uvoda u ovogodišnje Susrete, tačnije izvedbom drame „Žena himna“, počela je jedna nova i po mnogim parametrima nužna doza kulture u našem gradu. Imali smo priliku da pogledamo jednu, u najmanju ruku, inspirativnu i nadahnjujuću životnu priču, a to smo mogli da učinimo i drugog dana ovogodišnjih Susreta s dramom „Kuća“, autora Nebojše Ilića i u režiji Voje Brajovića.
Teatar je odveć evoluirao, doživio je mnoga preobražavanja, ali ponajviše žanrovskog šarenila. Mnoge predstave tako posjeduju brojne elemente, te stoga i prelaze te granice ‘realnog’, kojem nekako teatar pokušava da se prikloni, ali da ostane prostora za pitanja. Također bi se moglo reći da publika najbolje reaguje, barem po ličnim iskustvima, na priče koje su bliske njima, u kojima se svakodnevno ili često nalaze ili su jednostavno bliski s ljudima koji takve stvari proživljavaju ili osjećaju.
Ovo je upravo jedna takva priča, u kojoj se dvostrano solidarišemo s akterima, svjesni da neki elementi nisu baš ‘realni’, pa stoga ostajemo pribrani do kraja i uživamo u detaljima prikazanog ili u ovom slučaju, što bih svakako u nastavku posebno istakao, u maestralnoj glumi fantastičnih glumaca.
Branimir Brstina, dugogodišnji i proslavljeni član Pozorišta Atelje 212, u ovom pozorišnom komadu glumi oca i djeda. Ova uloga je jako bitna ovom djelu Ilića, jer nosi prevashodno jednu simboličnu sjenu nostalgije. Njegova pojava utjelotvoruje bezbrižnost, spokoj i nadu. Svojom pojavom prosvjetljuje mnoga teška i mračna pitanja ličnosti i ukazuje na alternativne puteve, mimo određenih društvenih normativa.
Pisac ovog pozorišnog djela, ali i akter u njemu, Nebojša Ilić tumači ulogu oca, sina, udovca odnosno stranca. Njegova priča je motivirajuća i ukazujuća, pošto čovjek tokom svog života umije da luta, da istražuje, a trenutak spoznaje svoje ličnosti možemo nazvati – svojevrsna katarza. Upravo tako nešto imadosmo priliku da osjetimo promatrajući ‘očeve’ životne faze. Ono što ja lično smatram najbitnijom stranom ovog lika je njegova šarmirajuća dobrota. Kroz sve svoje faze nastoji da održava određeni stepen dostojanstva prema sebi i svom porijeklu.
Ilićev lik je doista kvalitetno i ekspresivno prikazao neke momente, koje bi vjerovatno određeni slojevi društva osudili, kada bismo o tome pričali javno, ne kao dio neke predstave. Poruka je jasna, ne možemo samo da kopiramo svoje prethodnike, moramo se individualno prilagođavati datom vremenu. A ta spoznaja se upravo ogleda kroz porodičnu lozu likova. Očev i kćerkin odnos nam uistinu prilaže jednu lijepu i bajkovitu sliku, beskompromisne i međusobne podrške. Poznaju jedno drugo dovoljno i jednostavno se usmjeravaju ka pozitivnom pravcu života.
Mlada glumica, Ivana Zečević tumači lik kćerke, odnosno unuke. Spomenuh već njenu povezanost s ocem, njenu emociju u ovoj priči. Glumica, koju je reditelj ove predstave Voja Brajović nazvao divnim glumačkim otkrićem, unosi jedan prirodan šarm, ljupkost i sigurnost. Njena želja za životom je jako dominantna i pozitivna za gledaoce. Ona želi od svoga oca da pokaže svoju mekšu stranu, da iskaže svoj nemir i tugu, sve što nosi u sebi. Pored svih napora da se usprotivi tome, otac ipak pada pod taj pozitivni utjecaj svoje kćerke i doista proživljava tu katarzu. Osjeća se oživljeno i preporođeno.
Doista se vidi i jak izraz režije, da je ova priča i fantastična gluma uštimana, te da pored malog broja likova ima jednu široku priču sa mnogo raznolikosti u datim momentima predstave. Voja Brajović, prije svega regionalno jako cijenjeni glumac, pa i režiser ovom prilikom, pokazuje da se ne bavi samo glumom na izrazito visokom nivou, nego da isto tako radi i posao reditelja. Njegovo bogato iskustvo se manifestuje u mnogim elementima, ponajviše kroz kompoziciju odnosa među likovima.
Ono što možemo istaći na kraju, ako bismo govorili o nekoj poanti ili poruci, je pozitivna doza ljudskosti. Priča nam je pokazala čovjeka iz mnogih uglova, kako emotivno tako i duševno. Vodi nas kroz život stranca, čovjeka koji traga za kućom, koju posjeduje, ali nije siguran koja je. Kako je i sam Ilić istakao, nije nužno samo u nekom mjestu zastraniti, to možemo i sami sa sobom. Očeva spoznaja određenih grešaka, te u konačnici djelovanje, pa i uspješno roditeljstvo je dovelo do tog željenog kraja. Želja za konstantnim napredovanjem i ličnim usavršavanjem je nekako posljednja poruka koju ova priča nosi, koja se u konačnici nosi i završava sa likom kćerke u ovom djelu.
