Piše: Edna Mulić
Dan državnosti BiH nije – ili barem ne bi smio biti – puko tapšanje po ramenu s nacionalnim zastavama i himnama ili fotografisanje političara na nacionalnim spomenicima; bez agende, bez poštovanja i bez više svrhe. Dan državnosti se sveo na fotografije za društvene mreže koje govore o ljubavi prema domovini, onoj domovini koju svakog dana urušavaju svi njeni zastupnici podjednako.
Dan državnosti bi trebao biti trenutak samokritike. Dan kada se podsjećamo da su principi državnosti (jednakost, solidarnost, zajedništvo) obaveza, a ne samo mrtvo slovo na papiru.
Koliko zapravo država, kantonalne vlasti i lokalne uprave pokazuju stvarnu odgovornost kada su u pitanju svi građani, a posebno oni najranjiviji? Da li je institucionalna briga za starije, nemoćne, bolesne – stvarna i prioritetna, a ne samo tema kad izbije javni skandal?
Posljednja dešavanja u Tuzlanskom kantonu – katastrofalni požar u Domu penzionera u kojem je izgubljeno više od 16 života, te hapšenja policijskih službenika zbog sumnje na iskorištavanje maloljetnica – nisu izdvojeni incidenti. Oni su ogledalo društva koje se godinama urušava pred našim očima, dok se javnost navikava na tragedije kao na vremensku prognozu.
Ovo nije priča samo o jednom podivljalom kablu u Domu penzionera, niti samo o grupi službenika pod istragom zbog najtežih mogućih optužbi.
Ovo je priča o sistemu koji zakazuje u osnovnim ljudskim funkcijama: zaštiti starijih, djece, bolesnih, nemoćnih, i, na kraju krajeva, običnog građanina.
Zar je važno koja politička stranka je odgovorna? Zar pod svaku cijenu branimo jedne, druge, treće i one “ostale”.
Ne mogu da zamislim da živim u društvu u kojem je važnija članska karta političke partije od istinskog znanja, intelekta i mudrosti, ali to nije zamisao, to je surova realnost. Možda bih to nekako i sažvakala, ali smatram da kao zdrav pojedinac ne mogu opstati u društvu u kojem ne postoji odgovornost, poštovanje, pravda i osnovna zaštita građana unutar sistema.
Koliko je samo podobnih izabrano u posljednje tri decenije samo da bi mjesta bila popunjena, budućnost pojedinca “osigurana”, a sistem pripitomljen i onesposobljen. Prosto ne vjerujem da možemo imati sposoban sistem dok u njemu ne postoji objektivnost, ideje, rješenja i saradnja. Ne vjerujem da budućnost, ma kakva bila, ima smisla u takvom sistemu, a posebno ne za obične građane. Ne vjerujem da se takvoj državi, sistemu i građanima uopšte vrijedi obraćati.
Što nas dovodi do jedne krajnosti gdje ambiciozan pojedinac gubi sve ambicije jer ih nema gdje usmjeriti. Kada govorim u posljednje vrijeme, osjećam se kao da govorim velikoj zidini od koje ne dobijam nikakvu živu reakciju. I nisam u stanju pozitivno sagledati ništa što se dešava Bosni i Hercegovini u posljednje vrijeme, jer bih tako zavarala sebe da je sve u redu, a sve se raspada.
Društvo elita je odavno prisutno, htjeli to neki priznati ili ne. Zapravo, Bosnu i Hercegovinu sačinjava jedno neupitno društvo koje uporno postavlja banalna i izlizana pitanja; na koja odavno imamo odgovore, ali ne znamo šta da radimo s njima. Međutim, tako vam je kada se odreknete sposobnosti za podobnost, vaš mozak uopšte više ne doživljava stvarni i realni način situacije oko sebe, zakržljao je i ne zna više odakle bi krenuo, pa je lakše ostati pasivan i na strani većine.
Na drugoj strani stoje sposobni, ali ne podobni. Oni izgorijevaju na apsulutno isti način kao i podobni. Za razliku od podobnih, sposobni će oboljeti jer sve ono što su naučili, analizirali i istražili; upravo pronalaze u društvu u kojem žive. Njihovo znanje ne vrijedi, nijedno naučeno slovo ne sprovodi se u praksi, a ukoliko bi izrekli jasno i glasno svoj stav, ostali bi sklonjeni po strani s koje teško prelaze dalje istim putem.
Sve ovo, rezultiralo je time da imamo na svakih mjesec dana po jedan femicid ili teško ubojstvo, u svakom gradu po nekoliko saobraćanjih nesreća na dnevnom nivou, nasilje i prijetnje u osnovnim i srednjim školama, policajce koji podvode maloljetnice. A sistem je nijem, pravde ni iza ćoška da proviri, ne postoji svijest, hrabrost i nivo znanja i zajedništva za masovne proteste. A na kraju je svakodnevni život i crna hronika najveći razlog za proteste i promjene u Bosni i Hercegovini.
Bosna i Hercegovina nije ni srpska, ni hrvatska, ni muslimanska, nego i srpska, i hrvatska, i muslimanska.
Te riječi nisu bile samo politička deklaracija – bile su zavjet. Zavjet da ova zemlja može postojati samo onako kako je postojala stoljećima: kao dom različitosti, kao prostor gdje se identiteti ne isključuju, nego žive jedni pored drugih, dijeleći iste gradove, iste rijeke, isti zrak, iste nade.
Dužni smo samo našoj Bosni i Hercegovini i svima koji su ginuli da bi njeno ime i historija živjeli i danas. Dužni smo, svi redom. Samo njima i Bosni i Hercegovini, nikom drugom. Nikom ko je pogazio i uništio sve nakon što je Bosna i Hercegovina preživjela.
Na ovaj Dan državnosti, poruka građanima jeste da ne slavimo samo prošlost i postojanje – nego zahtijevajmo budućnost koja je pravednija i funkcionalnija za sve nas, a prije svega, budućnost koja je slobodna. Država koju gradimo mora prestati da postoji samo kao simbol i mora postati mehanizam zaštite i napretka. Istina je jednostavna, Bosna i Hercegovina se voli i zbog te ljubavi je uspjela preživjeti, ali sama ljubav bez poštovanja i napretka, ne vrijedi ništa.
Narod koji proganja mislioce ostaje bez budućnosti. Narod koji ih štiti – ima je.
