Budi se bez velikih planova. Ne kasni, ali nigdje ni ne žuri. Kao da je odavno odlučio da mu je jutro samo prelaz između dvije iste večeri. S ponedjeljka na utorak, s utorka na srijedu, a za vikend tek nešto ležernije, opušteniji san, a i to kako kome.
Kafa se pije polako, ne zato što se uživa, nego zato što nema razloga da se pretjerano žuri, a i gdje, osim jutarnje rutine onih, koji se bore sa usporenim, ali u jednom momentu kobno užurbanim trenucima…
U ovom gradu zna se ko je čiji, tj. ko kome polaže račune, ko je nekad bio nešto i ko je „mogao više“. To znanje kruži brže od vjetra, a tiše je od šapata. Ljudi se prepoznaju prije nego što se pogledaju, jer već znamo koga i kada ćemo sresti. Pogledi su puni, riječi prazne, ali nerijetko dovoljno kažu, da se obje strane savršeno razumiju. U takvom prostoru teško je ostati neprimijećen, a još teže drugačiji, jer se onda ‘lijepe etikete’ i traži način kako da se integriše, a da pritom ne biva, izrod – u najmanju ruku pretjerano drugačiji.
Šetnja gradom ima svoje rute. One ne postoje na mapama, ali svi ih znaju. Korzo, Ficibajer, krug koji se ponavlja dok ima smisao, zadržava naviku i dok mnogo ljudi zapravo najviše uživa u tome…
Priroda je tu, blizu, ali i ona djeluje kao scenski lijepa, bez poziva da se u njoj ostane duže nego što je uobičajeno praksa, a realno, tek ćemo za par mjeseci moći ponovo da osjetimo najdraže nam brčanske čari. Kada se steknu uslovi za sjedenje u večernjim satima pod otvorenim nebom, tada ovaj grad dobiva svoju osnovnu društvenu dimenziju.
Brčko voli za sebe reći da ima potencijal. I stvarno ga ima. Samo što je taj potencijal uvijek u nekoj sljedećoj verziji grada. U planovima, u strategijama, u pričama koje počinju s „da se hoće…“ i završavaju s „nije vrijeme“. Grad se ponaša kao da čeka dozvolu da se dogodi, a moramo priznati, nije to predaleko od istine.
Kafići su puni, razgovori su živi, ali rijetko kuda vode. Ideje se izgovore, klimne se glavom, pa se ostave na stolu zajedno s praznom šoljicom, čašom, čašicom… Sutra će neko drugi sjesti tu, ispričati novu ili sličnu ideju, možda malo drugačijim riječima, ali s istim ishodom. Idemo dalje.
Obrazovanje ovdje često liči na pripremu za snalaženje, ne za razmišljanje – mada tu postoji još jako puno prostora, nešto što dugi niz godina nije usmjereno. Pa se tako nastojimo ili pokušavamo unaprijediti, što je doista i neki vid napretka, bez obzira koliko se (ne)vidi.
Stvara se generacija koja zna odgovoriti, ali se teško usuđuje pitati ili im je prosto, što bi stariji mlađima vazda govorili – mrsko. Kasnije, u javnom prostoru, to se vidi: puno komentara, malo pitanja; puno stavova, malo rizika, ili prosto previše. Balans? – Pa, i ne baš.
Sredina koja se rado poredi s drugima. I često izađe kao bolja u usporedbi, na papiru, ili… To poređenje služi kao blaga sedacija, dovoljno jaka da umiri, ali ne i da pokrene to “nešto”. Jer ako je drugima gore, zašto bismo mi talasali?
Svaka generacija ima svoju verziju nezadovoljstva. I svaka je artikuliše, uglavnom online i sa mnoštvom subjektiviteta. Rečenice su hrabre, stavovi jasni, rješenja jednostavna. U stvarnosti, međutim, rijetko se vidi trag tih riječi. Prosto se nametne neka nova tema, neki novi problem, neko novo dešavanje, koje skreće jedan problem na drugi i tako u krug.
Malo je gesta koji nisu dio nečijeg opisa posla. Malo je pokušaja koji nisu unaprijed sigurni ili barem veoma obećavajući, jer tobože… ko još riskira nešto, za bilo šta.
Brčko ne propada. To je važno reći. Ono se ne urušava, ne nestaje, ne tone. Ali isto tako, ne žuri. Ne ostaje u mjestu. Uvjereno, da je to privremeno stanje. A privremenost, kad potraje dovoljno dugo, postane karakter. Pa kao da smo privremeni u svakom smislu. Kao da čekamo svaki dan u nadi i sa ciljem da dočekamo nešto novo, jer uvijek smo u fazi toga… Dobro je to, šta je sljedeće na redu.
Možda je najveći problem u tome što se grad navikao na sebe takvog kakav jeste. Toplog, poznatog, pomalo tijesnog i skučenog, ali počesto praznog. A što se ta naviknutost često brka sa stabilnošću, to je već tema za drugu priču. Navika je čudo!
A gradovi, kao i ljudi, ne stradaju uvijek od velikih lomova i opakih klimatskih katastrofa. Neki jednostavno ostanu predugo u čekaonici, ubijeđeni da će ih neko pozvati, ali samo ako budu dovoljno ‘dobri’. Možda je zato čekanje ovdje postalo vještina, jer čekaone ne prozivaju uvijek one koji najduže čekaju, dogodi se da neko bez najave ustane, pa se pravila i promijene…
