Edin Osmanbašić

Nakon što naučimo da hodamo ili progovaramo naše prve riječi, slijede lekcije iz lijepog ponašanja, zar ne? Roditelji nas uče šta je to lijepo, a šta nije lijepo činiti u društvu, pa i samome sebi.

Postoje razne teorije, kako naučne tako i religijske o prvom čovjeku, ali i one imaju određene poveznice, koje se upravo baziraju na etici, odnosno na isporuci ljepote. Kako bi se društvo proširilo, nakon obuke iz preživljavanja, krenula je obuka ponašanja i djelovanja. Društvo se mijenjalo, godine i stoljeća su prolazili, ali temelji društvenog korijena se nisu mnogo izmijenili, ili možda ipak svjedočimo nečemu što se ukazuje kao neki društveni paradoks.

Poanta ipak ne bi trebala da bude razvoj ljudske svijesti i generalno društva, nego komentar na etiku u današnjem, odnosno, modernom društvu. Došavši u doba kada se ne mogu tek tako zatvoriti vrata govora, čovjek je dobio prostor i mogućnost da se u potpunosti slobodno i javno izjašnjava povodom svega, bilo da je komentar na neku pojavu, konstatacija koja mu je naumpala dok je razgovarao sa komšijom preko ograde ili sa kolegama na piću, tj. slaganje ili neslaganje sa nekim „dešavanjem“ u društvu.

Međutim, osim što se zaista može pročitati ili vidjeti nešto „genijalno“, isto tako vrlo često nailazimo na jako proste i neadekvatne forme izražavanja, koje vrlo često mogu dovesti do neugodnosti, pa prvenstveno osobe koja je autor. Mnogi ljudi zaboravljaju da je društvena mreža nešto kao i kročiti centrom grada sa megafonom ispred usta. Ako se već koristi, onda neka bude adekvatno i pristojno, jer nas se upravo to uči od samoga početka.

U doba brzih i, veoma često nepreciznih, netačnih informacija, ili barem nepotpunih, moramo savladati filtriranje sadržaja, jer je jako krucijalna vještina prilikom informisanja i edukacije na dnevnoj bazi. Kada uzmemo npr. globalne trendove za uzor, shvatit ćemo i odmah uočiti da su odavno već prisutne tzv. teorije zavjere, koje već decenijama, a i duže, kruže među ljudima i skupinama ljudi. Sve te teorije su donekle ‘istražene’ i ‘dokazane’, tvrde barem oni koji su istraživali i dokazivali iste. U takvom kontekstu ne bih ulazio u relevantnost tih pojava, jer smatram da ipak nije kompetentno suditi teorijama, jer da su činjenice, ne bi bile teorije.

Zašto spominjem teorije? – Prosto iz razloga što ljudi u njima uživaju i pronalaze ‘spokoj’. Da, pronalaze neki vid utjehe u sopstvenim porazima i tako povezuju sa raznim teorijama, koje su direktno ili indirektno utjecale na njihov život i nanijele im ‘štetu’. I tako nastaje želja da se barem verbalnim putem ‘obračunaju’ sa svojim ‘dušmanima’.

Nije samo bitno ukazati ljudima da mogu „šta god žele“, bitno je pokazati način, „kako mogu“. I upravo oko toga nastaje velika polemika i društveni diskurs, jer svjedočimo da se mnogo teorija veže za pripadnost određenoj skupini, pa se tako formiraju određeni instituti, pokreti, anti-pokreti, povorke, protesti i sl. Nužno je pritom shvatiti da su određene pojave poprilično ‘normalne’, pogotovo u vremenu kada je sve manje tabu tema i generalno društvenih pojava. I s tim u vezi je jako bitno vladati etikom ponašanja, da pored slobode govora i izbora, znamo prenijeti mišljenje, a da ne ugorožavamo pojedince istim.

Ako želite da vaš glas bude poslušan, treba da govorite lijepo i dostojanstveno. Ako želite da organizujete nešto što ima poruku, organizujte dostojanstveno i s fokusom na to šta želite, a ne sa ciljem omalovažavanja. Nemoguće je nadglasiti znatno brojniju skupinu bez lijepe riječi, pošto lijepom riječju možda pronađete i zajedničku riječ, a njome možete razumno naići na obostrano zadovoljstvo.

Share.

Leave A Reply