Autor: Tihomir Bijelić
Ako ne znaš što je bilo, ja znam. Bile su tvornice koje su radile i bile pune ljudi. Bio je socijalni mir. Sigurnost bez velikog broja policajaca. Bio je kakav-takav standard. Nije bilo ekstremnog iseljavanja. Šira mogućnost liječenja. Mirovine i plaće dostojne čovjeka. Nisu bile prevelike, ali se moglo skromno živjeti. Bilo je posla. Bilo je manje nacionalnog trvenja. Imali smo manje izbora u proizvodima. Živjeli smo kao ljudi.
Što je danas i to znam, jer živim danas. Tvornice uništene, pokradene. Sigurnost ugrožena, a mnogo više policijskih djelatnika. Zakon postoji, ali ga provodi tko kako hoće. Svatko iz zakona bira ono što mu paše, pogotovo mali općinski djelatnici.
Mirovine većine umirovljenika su postale naknada za put u drugi svijet. Radnici bi posao, a njega nema, jer su radna mjesta u ruševinama. Jučer smo bili ugnjetavani voljom Beograda, tako se izgovaraju političari, a danas se hvale dominacijom Brisela. Kada nam se probudi svijest, oni (političari) ubace temu, koja nas ponovno vrati u stanje spavanja. Sve vidimo i strahujemo, ako kažem izgubiti ću sve.
Znate li što će biti sutra. Ne znate. Ne znam ni ja. Ne mogu više ni nagađati jer sam uspavan. Toliko uspavan da ne znam ni što će biti iduće minute. Pune mi glavu dušobrižnici kako će biti bolje. Kažu naoružavamo se, nitko nam ništa ne može.
Bajka. Tramp je u Venecuelu ušao bez ispaljenih metka s puškama na ramenima američkih vojnika. Kako? Jednostavno oružjem koje nije na popisu naših punih stratega. Pitam se znaju li i naši najbolji vojni analitičari o kojem se oružju radi. Lako je biti pametan.
Kupi tenk jer znaš da je moćan. Ni jučer nije bio moćan. Život te liste u ratu je pet sekundi. Proturječite mi slobodno, no ja sam bio profesionalni vojnik-tenkista i znam što sam u vojnoj školi učio. Istina – to je teorija, koju Vam predaju. U praksi dron diktira vrijeme.
Ipak na kraju više volim pričati o budućnosti jer to vrijeme dolazi. Prošlost je mrtva avet. Sadašnjost je trula. Jedino budućnost budi nadu. Budi nadu, ali. Uvijek ima to nesretno ali. Kako prestići to ali. Treba se probuditi i prošlost zaboraviti. Koliko god živjeli u prošlosti, mrtvi neće ustati, ali djeca rastu. Djeca rastu, a djeca nisu prošlost, a mi ih vodimo u prošlost.
Budimo ljudi. Kako to nezgodno zvuči: budimo ljudi – pa ljudi smo. Jesmo, ali. Opet ali i opet ali. Kada shvatimo pojam BUDUĆNOST, bojim se da teško shvaćamo. Zato, ljudi, dolazi budućnost, i nemojmo ustrajavali na pitanju: „Ako ne znaš što je bilo“. Znamo što je bilo, ali svatko na to pitanje odgovara na svoj način.
Pogledaj u budućnosti i znat ćeš što je bilo, jer čovjek gradi budućnost, a prošlosti se sjeća. Svatko na svoj način. Bilo je, ne ponovilo se. Trudimo se da gradimo budućnost bez razmišljanja o prošlosti. Ljudi smo, zar ne?
