Ana Radukijević je mlada glumica Narodnog pozorišta Sombor koja se u protekle tri godine nametnula kao jedno od prepoznatljivih lica tog ansambla. Njene uloge nerijetko balansiraju između intime i društvene poruke, a upravo takvu slojevitost donosi i predstava “Ljudi od voska” Mate Matišića, u režiji Ivana Vanje Alača.
Komad kroz tri dijela propituje granice između ličnog i kolektivnog, između onog što se prešutkuje i onog što se ne može sakriti. Ana u ovoj predstavi tumači dvije različite uloge, koje, iako naizgled udaljene, zajedno tvore jedan od najsnažnijih slojeva priče. Radukijević govori o radu na predstavi, iskustvu sa rediteljem, reakcijama publike i o tome šta za nju znači gluma danas.
- Predstava se izvodi u tri dijela, a Vi nastupate u drugom i trećem, i to u dvije različite uloge. Koje su ključne razlike između tih uloga i kakvu simboliku nose? Kako ih tumačite zasebno, ali i u okviru cjelokupne dramaturške strukture?
Radukijević: Razlika je vrlo očigledna. U drugom delu igram kupljenu mladu devojku iz Bosne koja se prodaje kao Ukrajinka, a zapravo je podmetnuta Bosanka. U trećem delu igram jednu od dadilja. U tekstu su one prikazane kao hor dadilja, a na sceni ih je kod nas četiri, dok ih je u originalu bilo više. Ono što povezuje te dve uloge jeste to što su one, da tako kažem, „šarene pojave“. Uloga mlade podmetnute Ukrajinke i dadilje u trećem delu zapravo su slične, obe dopunjuju priču i čine deo slagalice koju Mate Matišić, kroz lik Viktora, priča o njegovom životnom putu.
- U ovoj predstavi vidimo spoj realnosti i metafore. S jedne strane ličnu dramu, a s druge društveni komentar. Kako Vi, kao članica ansambla, doživljavate taj balans između privatnog i društvenog u ovom komadu?
Radukijević: Mislim da je vrlo hrabro što je Mate Matišić kroz svoju ličnu priču dao komentar na društvo i okolnosti u kojima živimo. Kao što Viktorova žena Ana kaže u komadu, „vrlo je licemerno pisati o drugima, a ne govoriti o sebi“. I baš zato smatram da je Mate bio hrabar, zahvalna sam mu što nam je dao priliku da kroz ovaj tekst progovorimo o svetu koji nas okružuje.
- Kad smo već kod teksta, moram spomenuti i reditelja Ivana Vanju Alača. Kakav je bio rad s njim, kako ste doživjeli njegov pristup i odnos prema glumcima?
Radukijević: Moje iskustvo je bilo vrlo prijatno. Iako je mlad reditelj, znao je kako da priđe svakome od nas – i mlađima, i onima s više iskustva. Svima bih preporučila da rade s Ivanom, jer ima izuzetno razumevanje za glumce. Umе da sluša, da čuje kolege, i pre svega poštuje tekst i pisca. Ceo proces bio je fokusiran na sadržaj i na ono što je Mate napisao. Ivan je bio vrlo pažljiv i prema nama i prema materijalu.
- Da li je bilo zahtjevno glumiti sa zagrebačkim naglaskom i da li je to predstavljalo izazov u izvedbi?
Radukijević: Od samog početka smo imali lektora koji je radio s nama, još od prvog čitanja, tako da to nije predstavljalo veliki izazov.
- Somborski ansambl poznat je po tome što bira hrabre komade. Kako Vi to vidite? Zašto je to tako, i kakve su reakcije publike na ovakve predstave?
Radukijević: Moram da kažem da somborska publika nema premca. Svaka predstava je vrlo posećena, jer Somborci zaista neguju kulturu odlaska u pozorište. Sve predstave su odlično primljene, ne samo u Somboru, već i širom zemlje i regiona. Iz mog ugla, kao mlade glumice koja je u ansamblu skoro tri godine, mogu reći da sam zahvalna što imam priliku da radim sa zanimljivim i kvalitetnim rediteljima na pažljivo odabranim, savremenim tekstovima koji postavljaju važna pitanja.
- Da li mislite da će teatar još dugo ostati najviši oblik glume? Kako Vi lično vidite odnos teatra prema filmu i serijama?
Radukijević: Verujem da će teatar zauvek živeti, jer je živa reč najdragocenija stvar. Bez obzira na sve nove formate koji dolaze s medijima, društvenim mrežama, televizijom i filmom, živa reč uvek opstaje. Ono što bih volela jeste da se otvaraju nova pozorišta i nove prilike, posebno za mlade glumce, jer ih je sve više, a pozorišta, nažalost, nedovoljno.
- Šta biste voljeli ostvariti u skorijem periodu karijere? Postoji li neki konkretan komad, žanr ili saradnja koju priželjkujete?
Radukijević: Iskreno, nemam neki konkretan komad na umu, ali bih volela da Somborsko pozorište uđe u više koprodukcija s pozorištima iz regiona, Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Makedonije… Imamo dobru saradnju s Budva Grad Teatrom u Crnoj Gori, ali bih volela da igram i u drugim pozorištima širom regiona, da upoznam nove ansamble i kolege. To mi je velika želja.
