Dok se svijet oko nas ubrzano redefiniše kroz algoritme i silicijumske doline, Bosna i Hercegovina ostaje zarobljena u mastilu i papiru, nesvjesna da se u 21. vijeku države ne gube samo ratovima, već i tehnološkom irelevantnošću.
Svjesno je izbor za primjer napretka i progresa u procesu digitalne tranzicije tokom koncipiranja ovih redaka pao na Srbiju, jer ona predstavlja najbliži i najvjerodostojniji dokaz da ekonomski i tehnološki iskorak u našem regionu nije pitanje geografije ili enormnog bogatstva, već isključivo političke volje i jasne državne strategije. Upoređivanjem sa komšijama, mi više ne poredimo dvije države, već dva dijametralno suprotna stanja svijesti: jedno koje investira u superkompjutere i vještačku inteligenciju kao temelje suvereniteta, i drugo, naše, koje se još uvijek grčevito drži za pečat, indigo papir i birokratski haos kao instrumente moći. Dodatni, poražavajući argument leži u činjenici da ovakav jaz stvara nepovratnu ekonomsku zavisnost; onog trenutka kada naši privredni sistemi postanu tehnološki nekompatibilni sa digitalizovanim susjedima, BiH prestaje biti partner i postaje tek puka sirovinska baza i tržište za tuđa pametna rješenja.
Arhitektura vizije naspram arhitekture preživljavanja
Dok se u susjedstvu, u Kragujevcu, podižu zidovi Inovacionog distrikta, a superkompjuteri procesuiraju podatke za budućnost baziranu na vještačkoj inteligenciji, Bosna i Hercegovina se još uvijek davi u blatu osnovne digitalne nepismenosti. Srbija je shvatila da su podaci „nafta 21. vijeka“. Izgradnja najmodernijeg Državnog data centra, AI centra i Nacionalnog digitalnog parka u Kruševcu nisu izolovani građevinski poduhvati, već strateški stubovi opstanka.
S druge strane, BiH živi u stanju permanentne „arhitekture preživljavanja“. Kod nas se uspjehom smatra ako web stranica ministarstva ne padne tri puta mjesečno. Nemamo adekvatnu zakonsku regulativu, nemamo funkcionalan zakon o elektronskom potpisu na nivou države, niti se proces implementacije ove tehnologije podjednako provodi na svakom pedlju države jer se kod nas svaka tehnološka tema odmah usisava u vrtlog politikanstva. Naša zaostalost je projektovana. Digitalizacija je najveći neprijatelj korupcije jer ostavlja neizbrisiv trag, a našim strukturama ne treba superkompjuter; njima treba mrak u kojem se papiri gube.
Potrošački primitivizam i „Viber-pismenost“
Suština našeg poraza leži u mentalitetu. Vrhunac digitalne pismenosti našeg prosječnog funkcionera, ali i velikog dijela društva, jeste Viber grupa. Mi smo društvo koje konzumira tehnologiju (kupujemo najnovije telefone), ali je ne razumije i ne proizvodi. To je potrošački primitivizam.
Kada se u javnosti pomene vještačka inteligencija, to se ismijava kao naučna fantastika, dok se milioni troše na službene Audije. Cijena jednog luksuznog automobila sa masažerima u sjedištima često premašuje godišnji budžet za naučne grantove. Dok susjedi ulažu u servere koji će sutra generisati profit, naša elita ulaže u kožu i hrom kako bi se u 21. vijeku vozila metodama iz srednjeg vijeka.
Generacijska izdaja i digitalna kolonizacija
Mi vršimo sistematsku eutanaziju sopstvene mladosti. Postali smo inkubator za gastarbajtere. Školujemo inženjere da bi oni gradili tuđe sisteme, dok mi izvozimo pamet, a uvozimo zastarjele kablove. Bez Nacionalnog centra za bezbjednost, naši podaci su otvorena knjiga za svakoga. Mi smo jedina teritorija u Evropi čijim podacima zapravo upravljaju drugi, jer naši lideri ne vide razliku između firewalla i običnog zida.
Nepostojanje elektronskog potpisa je naša digitalna omča. To je poruka svakom investitoru:
Ovdje tvoje vrijeme ne vrijedi ništa, ovdje vrijedi samo onoliko koliko možeš donijeti papir sa pečatom.
Mi smo digitalizaciju pretvorili u birokratski lavirint umjesto u autoput.
Cijena nebitnosti: Budućnost kao kazna
Ovaj jaz će nas koštati svega. Naša sudbina, ako se ništa ne promijeni, jeste digitalni geto:
- Ekonomski apartheid: Naše firme će biti izbačene iz evropskih lanaca snabdijevanja jer nemaju digitalnu kompatibilnost.
- Demografski egzodus 2.0: Odlaziće oni koji ne žele da žive u „analognom muzeju“ dok njihovi vršnjaci u Beogradu ili Minhenu programiraju budućnost.
- Civilizacijski rub: BiH postaje zemlja staraca koji znaju popuniti uplatnicu u pošti, dok ih svijet posmatra kao statističku mrlju.
Zaključak bez nade
Jaz između nas i komšija nije nastao preko noći; on je rezultat decenijskog, svjesnog odbijanja naše elite da prihvati realnost. Mi nismo siromašni jer nemamo resursa, već zato što su nam prioriteti nakaradni. Dok drugi grade digitalne platforme za 2030. godinu, mi se svađamo oko nadležnosti nad pečatom iz 1995.
Bosna i Hercegovina, odbijajući da se modernizuje, bira nestanak. Budućnost ovdje neće doći kao progres, već kao surova kazna za decenije ignorancije, bahatosti i intelektualne ljenosti. Ostajemo analogna mrlja, prazna ljuštura države koja je imala priliku da zakorači u sutra, ali je odlučila da zauvijek ostane u blatu jučerašnjice.
