Piše: Miroslav Blagojević
Gotovi su još jedni Internacionalni teatarski susreti Brčko Distrikta BiH, četrdeset drugi po redu. Apsolutni pobjednici su Ljudi od voska, Narodnog pozorišta Sombor – sve nagrade možete vidjeti u slici u prilogu teksta. Festival je zatvoren odličnom monodramom Na Drini ćuprija, Tihomira Stanića i pozorišta YugoArt, Beograd.
Obilovao je dobrom glumom, suzama, smijehom, tjeskobom, strahovima, svim onim što pozorište čine posebnim. Znam da će se iduće godine u ovo doba održavati četrdeset treći susreti, ali nekom ko obožava pozorište to izgleda tako daleko… Ali šta je, tu je. Dočekaćemo i oktobar 2026.
Ali moram se osvrnuti na jedno – mlade generacije. U prvom momentu sam mislio da ću pisati samo o ansamblu Sjaja zvezda na plafonu, zbog indeksa i sve te priče koja je ispratila taj momenat. Ali, prilikom preuzimanja nagrade za najbolju režiju Ivan Vanja Alač je pozdravio i ohrabrio novopazarske studente u njihovoj borbi protiv sve nepravde koja se dešava u njihovoj matičnoj državi.
Tako da…
Glavna zamjerka podizanju indeksa u Brčkom je bila – neka svoje probleme rješavaju u svojoj državi. To bi donekle i imalo smisla da ovo naše podneblje nije povezano ovako kako jeste. Jezikom, (ne)kulturom, ponašanjem, privredom, ekonomijom, obrazovanjem…
To što mi zatvaramo oči pred problemima, guramo glavu u pijesak i mislimo da se „to ne može desiti kod nas, to je problem Srbije“ je naš najveći problem. OK, reći ćete, mi smo u BiH, oni su u Srbiji, neka svoje probleme ostave tamo, neka ih ne donose ovamo. Zar smo tako brzo zaboravili da se početkom devedesetih desila vrlo slična situacija? „Neće to kod nas, neće komšija na komšiju, brat na brata“. O, kako smo samo naivni, bili i (izgleda) ostali.
Ne mora značiti da će se nešto desiti, nadam se da neće, ali je dobro znati šta se dešava u tvom neposrednom okruženju.
Djeca, koja tada nisu bila ni rođena, koja za devedesete znaju samo iz priča rodbine i prijatelja (udžbenike neću da spominjem, jer svaki narod ima svoju istoriju, historiju i povijest), v(n)am otvaraju oči, a vi ih i dalje uporno zatvarate, i dalje uporno glumite nojeve i gurate glave u pijesak.
Da li je bilo vrijeme i mjesto da urade to što su uradili u Brčkom? Svako ima pravo na svoje mišljenje i, bez obzira kakvo ono bilo, ja ću se boriti za slobodu govora. Ova djeca su htjela da iznesu svoj stav (jer, kako kaže Dubioza kolektiv, „ako nemaš stav, odmah ti ga stave“) i to su i uradili. Ja mislim da je vrijeme i mjesto za slobodu govora uvijek i svuda; to što neko drugi misli drugačije je takođe u redu, ali molim vas nemojte braniti nikom da iznese svoj stav i mišljenje.
To je definicija demokratije; ovo što mi živimo nije demokratija. Ovo je nešto za šta ne postoji adekvatan naziv, ali nešto što mi je otelo 35 godina života. I nešto zbog čega sam ja najbolje godine života (od dvadesete do tridesete) izgubio potucajući se po bijelom svijetu…
Poslušajte djecu, na njima ipak svijet ostaje; a kakav će to biti svijet je do njih. I sa jedne i sa druge strane Drine.
