U središtu drame „Sjaj zvezda na plafonu“ nalazi se odnos između djevojčice Jene i njene majke, odnos koji istovremeno nosi i bol i nježnost, tišinu i snagu. Lik Jenine majke, figure krhke i snažne u isto vrijeme, koju s iznimnom suptilnošću tumači Sunčica Milanović. Njezina igra gradi most između stvarnosti i nježnog, poetskog prostora u kojem se djetinjstvo i gubitak prepliću.
Kroz smirenu prisutnost, pogled koji izgovara više od riječi i gotovo neprimjetne geste, Milanović stvara lik žene koja u tišini nosi sve: i strah i tugu, ali i snagu ljubavi koja nadživljava sve krajeve. Njezina interpretacija unosi toplinu, dostojanstvo i duboku ljudsku emociju u ovu priču o prolaznosti, ljubavi i svjetlosti koja ne prestaje da sija.
- Radi se o jednom, u svijetu pozorišta, relativno mladom komadu. Iako je napisan 2003. godine, dakle prije nešto više od dvadeset godina, njegova tema snažno odjekuje. U središtu priče je odrastanje djevojčice Jene, dok je iz perspektive gledalaca centralna figura upravo Vaš lik, njena majka. Majka koja se suočava sa smrću, ali nastoji da sačuva vedrinu pred svojom kćerkom. Tema je vrlo osjetljiva i istovremeno bolna. Kako ste Vi doživjeli ovu priču kada ste se prvi put susreli s djelom?
Milanović: Delo je na sve glumce delovalo vrlo emotivno. Bilo nam je teško na prvim čitajućim probama. Meni je bilo posebno neobično što igram majku, pošto mi je ovo prva uloga tog tipa, jer sam mlada, nisam još u godinama u kojima se glumice uobičajeno biraju za ulogu majke. Ta pozicija je bila izazovna jer, kao i u predstavi, majka mora da se drži. Bilo bi previše, možda i neukusno, da se potpuno raspadne. Verujem da je i u stvarnom životu tako, majke se uvek trude da ne pokažu koliko ih nešto boli, da sačuvaju vedrinu zbog svog deteta. Tako je bilo i na probama. Nekako sam sve držala u sebi, ušla sam u tu liniju lika, zadržavala emocije. Sećam se da su kolege znale biti preplavljene emocijama, ali kod mene je to bilo drugačije.
- Šta je po Vama posebno bitno u ovom liku, i koliko je zahvalno, odnosno nezahvalno, tumačiti takvu ulogu? Kako izbalansirati tu naizgled snažnu, a unutra krhku osobu?
Milanović: Mislim da smo svi bili vrlo dobro vođeni. Reditelj Damjan Kecojević je od početka znao kako želi da prikaže taj lik, da žena mora da zadrži vedrinu, ali da se u kratkim trenucima nasluti koliko joj je teško. Sa glumačke strane, uloga je bila zahtevna jer je, kako bismo rekli, „trpna“, mnogo toga se dešava, ali majka je često u drugom ili trećem planu. Vremenom sam se oslobodila i prestala da razmišljam o veličini uloge. Bitno mi je bilo da budem deo celine, jedan šraf u tom sistemu koji funkcioniše.
- Je li se teško razdvojiti od lika nakon predstave, pogotovo nakon emocije koju osjetite u publici, od tuge do nade koja se polako rađa u završnici?
Milanović: Prvi put sam večeras pomislila da jeste. Nisam o tome ranije razmišljala, ali svaki put nakon predstave osetim potrebu da provedem neko vreme sa kolegama. To nije samo da zapalimo cigaretu ili popijemo piće, to je energija koja mora još malo da prođe kroz nas, da je razmenimo i oslobodimo se. Tek tada se smirim i spremna sam da idem kući. Dakle, nije lako odvojiti se od uloge. Nije to samo – odigraš, zatvoriš vrata i sve prestaje.
- Vaš odnos s glumicom koja tumači Jenu, Vašu kćerku u predstavi, čini osnovu cijele priče. Kako ste gradile scensku povezanost i povjerenje? Je li to bilo rezultat rediteljevih smjernica ili se dogodilo prirodno?
Milanović: Zanimljivo je da u originalnoj knjizi ne postoji ovako razvijena linija odnosa između majke i kćerke. Dramaturškinja Tijana Grumić to je nadogradila, a reditelj dodatno pojačao akcenat na njihov odnos. Dakle, to je bila njegova inicijativa, a mi smo na sceni samo bile prisutne i ta prisutnost je bila dovoljna da se odnos zaista izgradi.
- Šta biste rekli da je ključna poruka ove predstave? Šta bi publika trebala da ponese sa sobom kada se svjetla ugase?
Milanović: Da uvek postoji svetlost i najmanje dva ugla gledanja na sve što nam se u životu dešava. Koliko god put bio težak, verujem da ćemo kad-tad pronaći svetliju perspektivu. Naravno, rane ostaju, ali ja verujem da svetlo na kraju ipak pobeđuje. Možda to zvuči kao opšte mesto, ali je ujedno i sveobuhvatno, odnosi se na prijateljstvo, bolest, smrt, ljubav. To je ono što osećam svaki put kada se predstava završi.
- Postoji li neki trenutak u predstavi koji Vam je posebno drag, trenutak s kojim ste najviše povezani?
Milanović: Volim momente koje nisam sigurna da svi u publici vide. To su one male, intimne stvari među nama na sceni. Na primer, kada Ulis odigra svoju poslednju scenu, moja junakinja samo pogleda prema njoj iz kreveta. Taj pogled nosi mnogo toga, kao da traži podršku majke koju u tom trenutku ne može da dobije. Ti su momenti meni najposebniji.
- Osim glumom, bavite se i pisanjem scenarija. Kako je do toga došlo i koliko Vam to iskustvo pomaže ili utiče na Vaš glumački rad?
Milanović: Počela sam da pišem i neću stati, vrlo sam ambiciozna. Zanimljivo je što, za razliku od glume, na pisanje ne reagujem osetljivo. Otvorena sam za učenje i kritiku, jer tek učim i to mi prija. U pisanju nalazim slobodu, dok gluma ponekad nosi težinu procene i tuđe presude. Trudim se da iz pisanja učim i za glumu, da jedno proživljavam kroz drugo. Trenutno pišem scenario za seriju, i to mi je velika želja da završim.
- Možemo li reći koji je žanr u pitanju?
Milanović: Još se tražim. Biće drama sa elementima nadrealnog, jer to mnogo volim. Ja sam, da tako kažem, „iz škole Davida Lyncha“, taj svet mi je blizak. I moj raniji kratki film već je imao tu atmosferu – čudan, žanrovski neodređen. To je prostor u kojem se najviše osećam svoja.
