BZK “Preporod” Brčko distrikt BiH poziva građane na projekciju dokumentarnog filma Scream for Me Sarajevo (Bruce Dickinson), koja je zakazana za 14.06. (subota), u 19:00 sati u brčanskom Domu Islahijjeta. Kao gost večeri najavljen je producent Adnan Čuhara.
Kako je jednom prilikom Safet Plakalo, bosanskohercegovački dramski pisac, novinar, pozorišni kritičar i jedan od osnivača jednog od glavnih obilježja tada opkoljenog Sarajeva – SARTR-a (Sarajevski ratni teatar), napisao:
Ako se u Sarajevu, glavnom gradu porušene i poharane Bosne i Hercegovine, koji se bez pretjerivanja može nazvati najvećim koncentracionim logorom na svijetu, nešto može smatrati čudom, onda je to u svakom slučaju teatar.
I tako je i bilo u maju te davne 1992. godine. I to „čudo“ je bilo jedno jedino u sarajevskom Alkatrazu, sve do jedne zime, tačnije sve do 14. decembra 1994.
Ovo je koncert za kojeg niko nikad neće povjerovati da se ikada dogodio.
BRUCE DICKINSON
Film Scream for Me Sarajevo govori o dolasku jednog od najznačajnijih heavy metal muzičara u historiji, frontmena grupe Iron Maiden, Brucea Dickinsona u grad koji je ne samo bio opkoljen, već je bio neka vrsta battle royalea za “povlašćene“, te siguran dolazak u ovaj grad, za one koji nisu baš tako povlašćeni (kao što nisu bili ni Bruce Dickinson ni članovi njegovog tadašnjeg benda Skunkworks), bio je baš kao i ta tipična svakodnevnica Sarajlija, tzv. sarajevski rulet. (filmofil.ba)
Govoreći o toj svakodnevnici, sarajevska umjetnica Vanja Nogo, jedna od akterki u ovom dokumentarcu, opisuje taj period rata na sljedeći način:
Cijeli taj period je meni toliko divan i krasan kad se zanemari sve loše što se dešavalo. Meni je cijeli taj period rata najljepši period u životu – dok je Bog još po zemlji hodao i dok su ljudi bili normalni.
Dalje je taj isti period, kroz svoj viđenje, predočio glumac Feđa Štukan, također jedan od aktera u ovom filmu, ali i jedan od članova nekadašnjeg benda Almanah (pored benda Sikter, i Almanah je bio predgrupa Dickinsonu), i to na ovaj način:
I nekako je sve imalo više smisla kad si blizu smrti. Svi su punim životom živjeli.
Režiser ovog dokumentarca, Tarik Hodžić, prema scenariju koji je napisao sa Jasenkom Pašićem, zaista je uspio da ovim filmom prikaže upravo ono šta svi akteri ovog dokumentarca prepričavaju kroz svoja lična iskustva o ratu, ali i samom koncertu, a to je ta neprekidna želja za opstankom, ali i životu u opkoljenom gradu. I bez obzira što su ljudi mogli poginuti prilikom dolaska na koncert u BKC-u (Bosanski kulturni centar), svi su oni zanemarili tu gnusnu činjenicu i zaista doživjeli ono što je kasnije u filmu i sam Bruce Dickinson rekao:
Stvarna uživancija, jer svi su davali, niko nije uzimao. To je izlazilo iz svih ljudi u dvorani.
BRUCE DICKINSON
Tih par sati, koliko je koncert i trajao, su zaista i bili kao putovanje u neku paralelnu stvarnost, za koje je samo bila potrebna konekcija sa svemirom i da vrijeme zaista i stane. I stalo je za sve one koji su ušli u taj “portal” (BKC) i doživjeli taj famozni “transfer” u neko drugo i ljepše vrijeme. Tad je Sarajevo ponovo bilo baš onakvim kakvim ga je nekad davno pjesnik i muzičar Đorđe Balašević opisao – “zaigrano, prostodušno, djetinjasto”. Kao neko veliko dijete koje ne zna za zlo; dijete koje je, nakon što je pružilo ruke, prvo i nastradalo; dijete koje je uspjelo, uprkos tome što je znalo da ima svega par sati života, da osjeti te čarobne i bezbrižne trenutke koje znače život.
Za mnoge će, ako ne za sve, ovo ostati jedan i jedini događaj u tom “sarajevskom infernu” koji je sa tolikom iskrenošću i predanošću kako svih članova benda i organizatora istog događaja, tako i publike, poslao snažnu poruku ljudima širom svijeta da koliko god neko pokušavao uništiti duh nekog grada, bilo kog na kugli zemaljskoj, nikad to neće uspjeti. Taj duh se može na jedno vrijeme povući i izgledati kao da je odustao od sebe, ali to je samo opsjena. Kao vulkan koji nakon dugog i mirnog sna proradi, tako je i ovaj sarajevski uspio da kroz “lavu” nepobjedivih Sarajlija udahne život, još jednom, punim plućima i da kaže svima:
Tu sam. I uvijek ću biti.
