Predstava „Majka“ Kamernog teatra 55 iz Sarajeva donosi duboko emotivnu priču o unutrašnjim borbama žene suočene s izazovima majčinstva. U središtu radnje je majka koja se nosi s iskustvom sindroma “praznog gnijezda” kada, nakon što djeca napuste dom, ostaje sama preispitujući svoj život, odluke i ulogu u porodici. Glumac Mehmed Porča tumači ulogu muža Piera, poslovnog čovjeka koji je potpuno fokusiran na posao i kojem odlazak djece ne pada toliko teško kao majci.
Kako biste opisali Vaš lik u predstavi „Majka“ i na koji način on doprinosi razvoju glavne priče o majčinstvu i sindromu “praznog gnijezda”?
Porča: Pier, kako ga je Zeller napisao i kako smo ga reditelj i ja vidjeli, je jedan poslovni čovjek, potpuno posložen, fokusiran na posao. Naravno realiziran kao suprotnost majci, odnosno supruzi. Ona je za razliku od njega kući i poslije odlaska djece ostaje sama, te znatno više osjeti taj sindrom porodičnog gnijezda. On ima više drugih obaveza, usmjeren je na svoje poslovne uspjehe, to mu još uvijek znači. I u tom smislu je kontrapunkt u odnosu na ono što njoj nedostaje. Njemu odlazak djece ne pada toliko teško kao njoj, jer prihvata da imaju svoj živote, da imaju svoje obaveze. Na kraju krajeva i ako nemaju obaveza, imaju izbor da se jave ili ne. Vjerovatno bismo maštali da on ima i neke druge hobije, poslovne odlaske na golf… Možemo zamisliti ili maštati u odnosu na nju koja je sama u toj praznoj kući. U tom kontekstu on manje osjeća gubitak djece, još uvijek želi da živi i da kroz posao i sve druge privatne aktivnosti ostavi vječito pitanje da li on ima ljubavnice ili je sva ta priča samo u njenoj glavi. To smo ostavili namjerno otvorenim, da svako u publici može sebi tumačiti šta je istina od svih nizova i verzija ponavljanja scena koje možete vidjeti, jer tako je Zeller i napisao. Mi nismo htjeli da zakucamo konačnu istinu. Za mene ona naravno postoji, ali smo ostavili da publika prosuđuje.
S jedne strane lik Piera prihvata da djeca imaju svoje živote, da idu svojim putem, međutim, s druge strane, stiče se utisak da on kao muž kroz sve ove poslovne aktivnosti bježi od kuće.
Porča: Sigurno možemo to posmatrati tako. Postoje brojni ljudi koji bježe od kuće s razlogom, bez razloga ili bježe od kuće zato što imaju paralelni život. Tako da možete i tako čitati i sigurno nije netačno. Ali on ima nadomjestak za sve ono što njihov bračni ljubavni život polako gubi, jer je već godinama upao u rutinu, zahlađenja odnosa, naviku i sve ono stereotipno i inertno što svaku vezu guši. Nema svježine. Ljubav postoji sigurno, ali u kojoj mjeri o tome već možemo govoriti. U tom kontekstu se može čitati da on bježi od kuće i sigurno da je i taj posao jedan od načina njegovih izduvnih ventila. E sad, šta je prvo, da li je on bježao od kuće pa je došlo do ovih situacija, ili ga je ona učinila takvim, to ostavljamo publici da prosudi.
Može li previše ljubavi i pažnje da uguši osobu?
Porča: Da, apsolutno, barem je to moje mišljenje. Tako vam je i u partnerskim vezama, između muža i žene, tako je i u odnosu sa djecom, tako vam je i u odnosu prema životinjama, Ako jednu nježnu, krhku pticu previše stisnete, ugušit ćete je u ruci. Ako previše otvorite ruku, ona će odletjeti. Tako da je uvijek pitanje mjere, u svemu.
Koliko vam je bilo izazovno prikazati emotivnu složenost likova u kontekstu savremenih porodičnih odnosa?
Porča: Bilo nam je zaista izazovno. Reditelj je insistirao na otuđenosti i manjku komunikacije, no sigurno da ti ljudi imaju i nešto mimo ovoga što vidimo. Njihov duboki intimni život, praznina, samoća, sve ono što današnjeg čovjeka tretira kao takvog. Vidite šta se dešava, društvo to kompenzira potrošačkim načinom života, šoping centrima ili putovanjima, čak i pretjeranim. Nisu u pitanju samo putovanja, radi se o pokazivanju statusa kroz automobile, vile, mobitele, par hiljada maraka… Sve to čini gubitak suštine gdje čovjek u unutarnjoj ljušturi pokušava da kompenzira kroz statusno poželjne materijalne stvari. U Americi imate sistem da kupuju veliki televizor i veliki frižider. Znači, gledaj non stop televizor i imaj šta pojesti da ne bi kritički promišljao, niti o društvu, niti o vlasti, a na kraju krajeva niti o sebi.
Publika, svako na svoj način, ponese neku poruku iz predstave. Koja je, po Vašem mišljenju, najvažnija poruka koju publika može izvući iz ove intimne i emocionalno snažne priče?
Porča: Zanimljivo pitanje. Sjećam se jedne anegdotice sa premijere. U pet minuta poslije premijere u Sarajevu u Kamernom teatru, prilaze mi dvije gospođe starije od mene, u trećem dobu života i obje mi čestitaju jako srdačno, zadovoljne predstavom, ali im je predznak viđenja predstave i majke potpuno drugačiji. Jedna kaže: ”Ja sam se zabrinula da li sam ja ovakva majka. Ovo je strašno, da li sam ja svoju djecu gušila i ugušila”? A druga je prišla odmah iza nje i kaže upravo suprotno: “Šta ljudi uradiše od jedne jadne žene!?” Potpuno suprotno. Znači, vjerovatno u korelaciji sa ličnim iskustvom i svijetom svakog pojedinca u publici, to viđenje može biti potpuno suprotno. Da je ova priča proizvod porodice, uticaj na majku ili obrnuto, da je majka proizvela ovakvu posljedicu. Jedna od najvažnijih poruka, kako je ja vidim, jeste komunikacija. Bliskost u mjeri kojoj je ona neophodna da život ne bude samo rutina, jer ne znamo za bolje. Da se ljubav mora njegovati, razvijati, da se mora ulagati u nju. Isto tako, ako smo shvatili i došli do tačke da nje više nema, da se pretvorila u naviku ili izgovor u našem društvu, da smo zajedno samo radi djece, onda je možda bolje napraviti razlaz.
