Jedan mali ‘flashback’ nemilih događaja iz ljudske historije bio je na repertoaru treće večeri ITS-a. Narodno pozorište Tuzla je izvelo djelo Aleša Kurta, koji potpisuje i tekst i režiju. Ova specifična drama se sastoji od tri jednočinke, pa odatle i naziv „Tri prikazivanja Boga“. Osim što se radi o vrlo interesantnom teatarskom djelu, ovu predstavu ističe i činjenica da je zastupljena jako mladom, ali isto tako i kvalitetnom postavkom.
Jedan od istaknutijih aktera ove predstave je svakako i nadareni Mirza Pinjić, koji je u ovoj predstavi tumačio likove Isusa i logoraša.
Prije svega, ono što se odmah ističe nakon što se ova predstava pogleda je činjenica da ova predstava izgleda jako apstraktno. Koliko je ova predstava zapravo preslika nekih realnih dešavanja, a koliko je iskaz fantazije?
Pinjić: U pravu ste kada kažete da je ova predstava apstraktna, jer je ona u svojoj redateljskoj postavci postavljena tako da je apstraktna, ali kada samo malo dublje zaronite u cijelu predstavu, vidite da je ovo životno. Nedavno smo bili svjedoci agresije jedne države na drugu, trenutno imamo ratna događanja na Bliskom istoku, uživo, i koji se prelijeva na susjedne države. A ovo što smo vidjeli u predstavi govori o takvim i sličnim temama. Auschwitz, koliko god neko govorio da je to daleko, ipak nije. Predstava govori o ekstremnim situacijama, o Staljingradu, Auschwitzu, Golom otoku i o momentima u kojima se neki ljudi mogu naći ili konstantno nalaze, a to je ono na čemu smo najviše bazirali naša istraživanja. Vjerujem da je autor i reditelj teksta Aleš Kurt želio o tome govoriti. Svi mi znamo da umjetnost ne može promijeniti svijet, ali sigurno da ovakve i slične predstave mogu utjecati na to da sutra mi kao publika pojavu bilo kog tipa totalitarizma možemo spriječiti.
Upravo je teatar neki medij koji ukazuje na razne društvene fenomene i društvene pojave, razne životne situacije, svakodnevne, ali i neke specifične, odnosno ekstremne, koje već spomenusmo. Vaša centralna uloga u ovoj predstavi je uloga Isusa? Šta je reditelj tom ulogom uručio Vama u ruke?
Pinjić: Tako je. To je neka sveprisutnost Boga, odnosno pojma Boga. Ne govorimo o uvjerenju, da li ima Boga, nego govorimo o Njegovoj sveprisutnosti u našim životima. Vidjeli ste da se i u prvom i u drugom, kao i u zadnjem dijelu pojavljuje Bog lično. Naravno da se tu radi o metafori. Vidjeli ste kako se ljudi mole Bogu, ali da li je On isti, ne znam zapravo na koju bih se stranu svrstao. Da li je On zaista zbunjen ili jednostavno dopušta da to oni rade.
Koliko je ova priča inspirisana trenutnim dešavanjima? Da li se više ukazuje na tu historijsku stranu, kako već rekosmo tih ekstremnih situacija i momenata, gdje čovjek pokazuje korijen zlobe ili generalno zlobu? Da li je veći naglasak na historiji ili na sadašnjosti?
Pinjić: Ovaj tekst je nastao prije nekog vremena, pisano je o tri teme. Staljingradska bitka, Auschwitz, sigurno najbitnija tema 20. vijeka. Recentna historija nam pokazuje da je ta tema bitna i u 21. vijeku. Treća tema je Goli otok. Reditelj nije mogao znati da će se sve ovo dešavati, što se trenutno dešava. Vidimo jedan obrazac ponašanja, kao što imamo i u sveprisutnosti Boga u našim, životima onih prije nas, a vjerovatno i onih nakon nas. Tako vidimo da se ljudsko zlo, sukobi, trvenja, ubistva, ne dešavaju samo u prošlosti. Dok mi razgovaramo, vjerovatno postoji jedan glumac i jedan novinar koji se bore za svoj život. Dakle, mi se opetujemo, ponavljamo se u zlu. Ne znam koliko se ponavljamo u dobru.
Ova predstava je premijerno izvedena na 75. godišnjicu Narodnog pozorišta u Tuzli. Kakvi su utisci i vas i publike od samog premijernog prikazivanja, pa evo do danas u Brčkom?
Pinjić: Iskreno, bio sam jako ponosan što sam imao priliku igrati u predstavi koja proslavlja jedan takav jubilej. Kada radite u javnoj ustanovi koja ima toliko godina iza sebe, a vi ste jedan od mlađih, pripadam toj mlađoj generaciji, zaista je ponos i čast. Publika je ovu predstavu dobro prihvatila. Imali smo zaista zanimljive komentare i zanimljive osvrte, a igrali smo i dva festivala, na kojima smo osvojili i nekoliko nagrada. To sve govori o tome da je ova predstava dobro prihvaćena. Ona jeste neobična, ona jeste festivalska, ona nije, kako su nekad govorili, za široke javne mase, ali mislim da ne možemo izbjeći ovakve teme, zato što nam se one stalno dešavaju. Ako govorimo kako ne želimo teške teme ili ne želimo o tome da pričamo, a vidimo da se stvari ponavljaju šta onda to nama govori. Govori nam to da ne pričamo dovoljno o tome, jer da pričamo možda se to ne bi dešavalo.
