U ponedjeljak, 18. avgusta 2024. godine, na gradskom groblju Šumari u Brčkom sahranjena je učiteljica Cvijeta Ljubojević. Starije i srednje generacije, posebno učenice, učenici, kolegice i kolege osnovne škole Zaim Mušanović (danas III osnovna škola) Cvijetu Ljubojević pamte kao učiteljicu i kolegicu koja je skoro cijeli radni vijek (30 godina) radila u ovoj osnovnoj školi. Ovih nekoliko redaka ispisujem u sjećanje na život i smrt moje prve učiteljice koja me učila prvim slovima i brojevima, ali i ljudskom odnosu prema drugima. I ne samo odnosu i ljubavi prema ljudima, nego i biljnom i životinjskom svijetu. Bila je nedostižan primjer dobrote, koja mnogo zna i može a govori samo osmijehom. (I. Andrić, 1986.)
Svjedočimo često smrti najbližih, rodbine, prijatelja, komšija… Smrti i odlasci roditelja i učitelja izazivaju u nama onu nepoznatu krizu, svojstvenu zrelim godinama. Smrti mladih i osoba srednjih godina izazivaju u našoj kulturi posebne osjećaje žalosti i saosjećanja, nerijetko ispunjene strahom i zapitanostima. Za sve one koji napune osamdeset i više godina često ćemo čuti komentar „naživio se“, „lijep vijek“… U nekim nama bliskim kulturama (Češka Republika npr.) uvredljivo je ožalošćene tješiti ovakvim riječima. Učiteljica Cvijeta Ljubojević je prije dvadeset dana napunila 85 godina. Njenim najbližim, rodbini i prijateljima to je iznenadni i teški rastanak sa mamom, bakom, svekrvom, strinom, komšinicom, sugrađankom. Kako na to reaguje šira društvena zajednica posebna je i složena tema. Iza (često) nesvjesno izgovorenih riječi, „naživio se“, „lijep vijek“ krije se i naš sve prisutniji odnos ravnodušnosti prema pripadnicima treće dobi. Posebno izražen „dehumanizirajući“ odnos započinje već sa odlaskom u penziju. Poznato mi je iskustvo profesorice jezika i književnosti u brčanskoj Gimnaziji kojoj zbog sedmicu ili dvije ranije ispunjenih uslova za penziju nisu dozvolili da završi školsku godinu. Rješenje je ispisano – u penziju i to od sutra. Ima i pozitivnih primjera, no nažalost sve manje i rjeđe.
Cvijeta Ljubojević rođena je 29. jula 1939. godine u Jablanici, opština Lopare, kao prva kćerka Jefe i Pere Janković. Osnovnu školu pohađala je u Tesliću i Tuzli gdje je službovao njen otac. U Tuzli je pohađala učiteljsku školu nakon čega se zapošljava u osnovnoj školi u Srnicama, opština Gradačac.
U Gradačcu je upoznala budućeg supruga Slavka koji je već radio u Brčkom. Nakon zaključenja braka doseljava u Brčko i 1959. godine započinje posao učiteljice u osnovnoj školi „Zaim Mušanović“ koja je tada smještena u nekadašnjoj Ruždiji (preko puta Bijele džamije). Preko trideset godina radila je u ovoj školi i izvela bezbroj generacija. Posljednjih nekoliko godina radila je u osnovnoj školi „Jelenka Voćkić“ (danas I osnovna škola). Uz rad je završila Pedagošku akademiju u Tuzli i stekla zvanje nastavnika razredne nastave. U braku Cvijete i Slavka rodili su se sinovi Predrag i Miodrag.
Učiteljski angažman Cvijete Ljubojević započinje krajem pedesetih godina, kada je provedena sveobuhvatna reforma cjelokupnog školskog sistema u bivšoj Jugoslaviji, uglavnom pod pokroviteljstvom UNESCO-a, temeljena na dva ključna principa – antifašizam i koegzistencija. U teškim postratnim godinama, uslovima nedovoljno razvijenog obrazovnog i zdravstvenog sistema, nametalo se pitanje „zbrinjavanja“ skoro trećine društva, djece uzrasta od sedam do četrnaest godina. Škole su otvarane prema društvu a odgojno-obrazovna politika nastojala je izvesti škole u uvijek problematičan javni prostor. U te svrhe osnivani su pionirski gradovi, dječija ljetovališta i zimovališta, izviđački kampovi, domovi kulture… Posebnim programima vannanstavnih aktivnosti bio je obuhvaćen veliki broj učenika.
Iz izvještaja o radu Centralne osnovne škole „Zaim Mušanović“ za školsku 1966/1967. godinu saznajemo da je nastavom obuhvaćeno 1810 učenika, raspoređenih u 41 odjeljenje te da se radi u tri smjene. Fascinantne su informacije o uspješnom organiziranju obrazovno-odgojnog procesa u izuzetno teškim uslovima rada te posebno vannastavnim aktivnostima, kako u pogledu raznovrsnosti tako i broja uključenih učenika. U gore pomenutom izvještaju navedene su i sljedeće infomacije:
Prilikom provjeravanja znanja koja su učenici stekli u toku ove školske godine moglo se ustanoviti da su povezana sa životom, da imaju praktičnu vrijednost, jer većina učenika ih zna praktično primijenjivati… Učenici su radili u školskim radionicama, zagrađivali školsko dvorište, uređivali školski park i obrađivali školski vrt… Učenici starijih razreda zasadili su oko 5 000 sadnica i pošumili oko dva hektara neobradivog zemljišta. Na časovima opštetehničkog obrazovanja i u okviru kluba mladih tehničara zavarivane su i popravljane školske stolice, klupe, izrađivane korpe za otpatke i drugi sitniji predmeti.
Među takvim učiteljima Cvijeta Ljubojević se isticala kao jedna od najuspješnijih. Tiha, nenametljiva, nasmijana, ali sa nekom unutarnjom snagom koja djeluje na svakoga s kim se sretne. Sjećam se da je vodila sekciju za domaćinstvo. Uz učiteljicu Cvijetu radili smo prve praktične poslove u školskom vrtu, upoznavali širi zavičaj, posjećivali biblioteku i gledali prve filmove u Domu kulture. Šta sve nije obasjalo dječije duše u te četiri godine.
Za uspjehe u obrazovno-odgojnom radu nagrađivana je bezbroj puta. Nekoliko puta je predložena i za najviše gradsko priznanje – Sedmoaprilsku nagradu/plaketu. Uvijek je isticala da je „najveća nagrada za prosvjetnog radnika, kada ga njegovi učenici koji su postali dobri i uspješni ljudi ne zaborave i rado ga se sjećaju“.
Poznati austrijski pisac, slikar i pedagog Adalbert Stifter zapisao je:
Nastava je mnogo lakša nego odgoj. Za nastavu se mora samo nešto znati. Za odgoj se mora nešto biti.
Vječni mir i pokoj plemenitoj duši!
Pratite nas na društvenim mrežama:
