Sve ima svoj početak, sve ima i svoj kraj. Krećemo od sebe, krećemo od onog dana kada smo ugledali svjetlo života i započeli svoj život. Živimo i ostvarujemo, boreći se sa svim zamkicama koje nam je ovaj život priredio. Teži se ka nekom neformalnom i nezvaničnom cilju, a on je – postati „normalna osoba“. Da li je to istina, ili živimo u zabludi?
Pribiližno 8 milijardi ljudi stanuje na planeti Zemlji, 21. vijek je u toku, šta nam je sada cilj, kako uopšte definisati pojam normalnog čovjeka, i da li to uopšte svi želimo? Da li se pritom misli na dobrog čovjeka, nekoga ko poštuje, cijeni, prihvata, voli i sl., a s druge strane ljudi to njemu uzvraćaju? Da li je ideologija čovjeka dobila neki novi obrt, da li je još uvijek „normalno“ zapravo isto što je i nekada bilo, prije deset, dvadeset, pa i trideset godina?
Reklo bi se da jeste, ali i da nije. Pored tolikog broja ljudi, moramo priznati da se sve može gledati na više načina, pa počevši od kulture, nacije, običaja nekog dijela svijeta pa nadalje. Sve su to faktori koji utječu na pojam normalnosti, odnosno ljudstva, ili cilja nečijeg života.
Svi se slažu da taj normalni, korisni čovjek zapravo u osnovi svoga bića treba da doprinosi društvu u kojem živi, da podstiče ljude oko sebe da idu naprijed, da se ne nazaduje, pa da budem iskren, prvenstveno da se ne biraju sredstva koja fizički sukobljavaju ljude, kao što smo u prilici da vidimo, ne samo u Ukrajini, nego diljem svijeta, pogotovo u zemljama gdje nema toliko ekonomskog interesa za velike sile.
Korist prije svega
Žalosno je što se čovjek prije svega osvrne na korist, te onda na humanost. Ljudi se dijele na one od kojih imamo koristi i one od kojih nemamo, ili imamo manje koristi. Da li je to ispravan stav?
Mislim da ako krenemo od sebe, ne bismo rekli da jeste, jer svi bismo se bojali svoje koristi, preispitivali bismo sebe i uvijek bismo došli do istog zaključka. Zaključka da možda i jesmo korisni, ali nikada svima na jednak način, nekome više nekome manje. Da li želimo da prolazimo kroz ta duševna stanja?
Kant, proslavljeni svjetski filozof, govorio je o stanju samoskrivljene nezrelosti tj. malodobnosti. Prije svega je to bila priča koja se povezivala sa epohom naziva „Prosvjetiteljstvo“. To prosvjetiteljstvo Immanuel Kant objasnio je kao izlazak čovjeka iz te nezrelosti, koju je on definirao kao nemoć da se sopstveni um koristi bez vođstva druge osobe. To je rečeno davne 1784. godine, a itekako je aktuelna tema i dana današnjeg.
Vidimo da iskvareni umovi vode riječi, da nas odvode tamo gdje nijedan „normalan“ čovjek ne bi smio da ide. Razlog tome je ljudska nesvijest, nezainteresovanost za napredak, ili ipak nepotrebna predaja? Zašto mislimo da smo izgubili, a još nije kraj?
Probuditi uspavano jedinstvo
Dakle, potrebno je da se probudi to uspavano jedinstvo među ljudima, među nama, među vama, ko god bili mi ili vi. Svi želimo da živimo idilično, da ne mislimo o tome kako i kada će sljedeća plata stići. Jedino zajedništvom i željom da se pojavi neko bolje sutra, možemo to i očekivati ili se barem nadati.
Budimo dio savremene generacije ljudi koji se bore za svoja prava i svoje snove. Osudimo loša djela, izvedimo pravdu na svjetlost dana i pokažimo svoje mišljenje, ne bojimo se osude nekih zlobnih ljudi, dokle god sami nismo takvi.
U vremenima kada imamo sve, a ipak skoro pa da nemamo ništa, navrijednije što posjedujemo je naša sloboda govora, koju možemo iskoristiti u dobru svrhu, a to je da ukažemo svima da je to moguće, uz naravno regularne, primjerne i svrsishodne želje.
Čovječe, ne dozvoli da ti osoba, nedefinisanog i neiskrenog stava, određuje i kroji sudbinu, ustani i reci ono što imaš na duši, ali nemoj da oštetiš svog komšiju.
Iskrenog i uspravnog stava, digao je glas i krenuo pričati lijepu priču, koja se bavi ljudima i dobroti ljudskog srca, i onim koji će da krenu u tom smjeru.
