Piše: Selma Trumić
Potresla me vijest o smrti mlade djevojke. Toliko mladosti, toliko nade u očima koje su gledale svijet s vjerom da mogu pomoći, liječiti, olakšati tuđe boli. Tek je, kažu, trebala početi raditi. Trebala je obući bijeli mantil, a umjesto toga, obukla je tišina.
Ne poznajem je, ali cijeli dan osjećam kao da mi je neko poznat otišao. Možda zato što nas ovakve priče uvijek vrate sebi. Podsjetimo se da svako od nas nosi neki svoj nevidljivi teret. Nešto što šutimo, što guramo pod osmijeh, što skriva pogled kad postane preteško. Pitam se šta ju je tištilo? Koji to neizgovoreni bol može biti toliko težak da srce ne izdrži? Koliko puta i mi, svako od nas, hodamo kroz dan noseći svoje nevidljive rane, dok se izvana smijemo i govorimo: “Dobro sam.”
I ja nosim svoj teret. Nije mali. Ponekad se čini kao da me pritišće sa svih strana. Ali naučila sam nešto, kad taj teret nosiš s osmijehom, ne zato što ti je lahko, nego zato što znaš da tvoj osmijeh može olakšati drugome, tada tvoj bol dobija smisao. Možda je to ono što nas sve spašava, činiti dobro, davati sebe, pomagati, i kad smo sami na ivici. Jer kad se daš, kad u nečijim očima vidiš iskru zahvalnosti, kad osjetiš da si nekome vratio vjeru u život, makar na trenutak, taj tvoj teret postane lakši.
Smrt te djevojke me podsjetila da nismo vječni, ali da ono što činimo za druge jeste. Ona je željela liječiti ljude. I iako nije stigla, njen život nas podsjeća na to koliko je plemenita svaka borba da se drugima olakša. Zato danas, u tišini, obećavam sebi: i dalje ću nositi svoj teret, ali s osmijehom. I dalje ću pomagati i kad me boli. Jer možda upravo u toj borbi da drugima donesem malo svjetlosti i sama pronađem svoj mir.
