Tamara Dragičević je filmska, televizijska i pozorišna glumica, rođena 30. marta 1989. godine u Beogradu. Diplomirala je glumu na Fakultetu dramskih umetnosti u Beogradu, u klasi profesora Dragana Petrovića Peleta. Za širu masu je postala poznata nakon uloge u filmu „Montevideo, Bog te video“ Dragana Bjelogrlića, a naročito nakon regionalno jako popularnog filma „Toma“.

U razgovoru nam otkriva kako je doživjela svoju ulogu u predstavi „Pristanak“, kao i ulogu Silvane Armenulić u pomenutom filmu „Toma“, kojeg je također režirao Dragan Bjelogrlić zajedno sa Zoranom Lisincem.

  • Čitajući opis, stvorio sam jednu sliku, ali ipak nakon odgledane predstave, shvatio sam da je ipak riječ o jednoj drugačijoj poruci, te sam tek na kraju shvatio taj naslov „Pristanak“. Šta se iza ove priče skriva, o kojem pristanku je riječ?

Razni pristanci. U tome i jesu i draži i čari tog teksta, koji je Nina Rejv napisala, ali i ove naše predstave, jer se ova predstava ne bavi jednom temom. Pored ta dva bračna para, od kojeg su troje advokati, osim mog lika Kiti, i njihovih životnih pitanja, dilema, kao i problema, možda u središtu te priče jeste sudbina Gejl, koja nije dala pristanak. Ni Kiti nije dala pristanak, a nije ni Rejčl. Prosto je o prijateljstvu, o muško ženskim odnosima, i uopšte o ljudima. Mislim da u ovoj predstavi niko nije nevin i čist, i niko nije do kraja kriv. To su ta pitanja zbog kojih se ja uvijek oduševljavam kad god igram ovu predstavu, način na koji je to ona napisala i kako je vodila tu cijelu priču.

  • Spominjete Vaš lik Kiti. Ko je ona u ovoj priči, i kakva je njena pozadina?

Mislim da je i to dobro koncipirano, zato što je ona neko, ko je od početka predstave povučeniji, neko ko je tu da bude podrška. Ona je žena koja se porodila, jedna uobičajena, tipična žena koja je postala mama, koja je preokupirana time. Ona posmatra malo i sa strane stvari, pa i taj odnos Rejčl i Džejka, i onda to u njoj pokreće neka pitanja koja je zatrpala, koja nije riješila, preko kojih je prešla, i da taj odnos Rejčl i Džejk utječe na odnos Eda i Kiti. I onda se dešava taj obrt, gdje je ona sada zapravo neko ko je na početku čist i nevin, ne ostaje do kraja neuprljana, odnosno neko ko nije napravio grešku. Ona zapravo tom odlukom da kazni Eda povlači mnoga druga pitanja, te dovodi u pitanje i Zarinu sudbinu, i Tima, i Edvarda. Na kraju vidimo da su te sudbine sve povezane na neki način.

  • Ova tema je jako „škakljiva“, iako je jako aktuelna, ta tema ‘pristanka’. Koliko je bitno reći, odnosno znati reći „ne“?

Jako je važno znati i umjeti biti iskren, prije svega. Mislim da, kada si iskren i otvoren, bar da znaš šta želiš, da znaš šta je ‘ne’, tj. šta ne želiš, onda su i mnoge stvari lakše, jasnije, čistije i razni odnosi postaju bolji. I meni je trebalo dugo, i kroz karijeru, ali i u životu, da naučim da kažem „ne“. Govorim sada o sebi, ne o liku, nego o Tamari. Kada sam naučila, onda to više i nije bio problem, mnogo bolje sam se osjećala. I u poslu, kada nešto ne želim, nije sramota. Tako generalno, kada nešto ne mogu da stignem, ja jednostavno kažem „ne“, „ne mogu“ ili „ne želim“. Ja naravno to onda upakujem, da nekoga ne povrijedim, u tome ima naravno i vaspitanja, jer kako smo vaspitani, to vučemo cijeli život za sobom. Zbog svega toga su neke stvari teške, da drugu stranu ne bi povrijedili ili ranili, odnosno osramotili. U svakom slučaju, vrlo dragocjeno je znati šta nećemo, tj. šta ne želimo, i da kažemo to „ne“.

Kolika je uloga morala u tome, u cijeloj priči? U jednom dijelu se baš pominje ta rečenica – „Moral nije urođen, nego se vaspitanjem uči“.

Pa da, to jeste vaspitanje, odnosno ono što smo naučeni. Mislim da je baš zbog toga ovo jedna raskošna predstava, koja je i duhovita, ali na momente jako teška. I opet, u trenucima kada dođe do najvećeg usijanja, to se sve nekako olakša nekim smijehom, koji mi čujemo u publici. Poanta je da niko ovdje nije do kraja ostao moralan, i ovi likovi koji pričaju o tome, kao o nečemu što nikada ne bi mogli. I ljudi koji su smatrali da je to nešto nedopustivo, i oni su se do kraja uprljali.

  • Jedno veliko ime u svijetu pozorišta, u svijetu glume, u svijetu kulture, Nebojša Bradić je režirao ovu predstavu. Koliko puta ste do sada surađivali?

Ovo je drugi puta da sam radila sa gospodinom Nebojšom Bradićem. Prvi puta je to bilo u pozorištu Zvezdara teatar, što je i jedna među mojim prvim pozorišnim ulogama, nakon diplomiranja. Tada je to bilo djelo gospodina Nušića, klasičniji komad, drugačija uloga i to mi je tada bilo nekako mnogo teže. A evo nakon toga i predstava „Pristanak“, i moram reći da je to predstava koju najviše volim da igram. Mislim da baš zbog toga što je tako slojevito, što se jedan život desi, i nama glumcima tih dva sata prođu u raznim stanjima, prolazeći kroz scene. Svaki puta je to drugačije, ovisno kako kojeg dana donesemo tu neku energiju, kako smo raspoloženi, a to su neke nijanse koje određuju kakva će predstava biti.

  • A sada bih prešao na Vašu karijeru. Reklo bi se da ste ulogom u filmu „Montevideo, Bog te video“ doživjeli jedan vidan napredak u karijeri. Slažete li se s time?

Pa jeste. Montevideo je svakako jedan film koji je bio jako gledan, sjajan, te je izbacio jednu generaciju mladih glumaca. Moja uloga tu nije bila nešto velika, ali me jeste nekako plasirala, pa su ljudi tada čuli i vidjeli. Odmah nakon toga je bio „Miris kiše na Balkanu“, „Vojna akademija“, te su se uloge počele redati.

  • Film „Toma“ je doživio jedan veliki uspjeh, jednu veliku popularnost. Je li uloga „Silvane“ u tom filmu po Vama neki lični vrhunac Vaše karijere?

Jeste. Ja nisam odigrala veću ulogu na filmu, odnosno televiziji. Vrlo je značajno, jer nije samo glavna ženska uloga u jednom filmu, koji je takav uspjeh dostigao, nego i ta odgovornost da vi igrate Silvanu Armenulić, koju ljudi i dan danas vole i slušaju, dive joj se, ikona je, iako je nema danas. Pa od dana kada se pojavila i snimila prvu ploču i do danas, ljudi nju obožavaju. Onda vi dobijete jednu takvu priliku, jednu takvu odgovornost, i svi žele da vide ko je to. To je svakako jako lijepo, i svakako nešto što je u dosadašnjoj karijeri najveće.

  • Nakon jedne takve uloge, imate li kakav konkretan cilj, neko konkretno postignuće u svijetu filma ili pozorišta?

Da. Nadam se i priželjkujem uloge za kojima ću da odlijepim, u smislu da ću se jako radovati da ih radim, tj. da pristanem da radim samo ono što mi se sviđa. A u tome što mi se sviđa, htjela bih nešto što je čak i za mene neočekivano. To su te neke želje, uz želju da trajem u ovom poslu, da osvajam i upoznajem neke nove svetove i dimenzije.

Share.

Edin Osmanbašić je urednik portala Plural.ba - autor i voditelj (2022-). Bivši saradnik portala Otisak.ba (2020-2022), gdje je počeo svoju medijsku karijeru.

Leave A Reply