Autor: Enver Topčagić
U zemlji koja se svakodnevno poziva na multietničnost, suživot i bogatstvo različitosti, čini se da je Bosanac – kao simbol Bosne i Hercegovine u njenoj punini – postao nepoželjan u javnom eteru. Pjesma „Tako ti je, mala moja, kad ljubi Bosanac“ grupe Bijelo dugme, koja je nekada bila himna mladosti, slobode i duhovitosti, danas se rijetko ili nikako ne pušta na radio stanicama širom BiH, pa ni u Brčko distriktu Bosne i Hercegovine.
Ali zašto?
Da je pjesma posvećena nekoj konfesiji, vjeri, ili da je u njoj spomenut neki etnički prefiks – možda bi bila slavljenija. Možda bi se našla u rotaciji, u svečanim emisijama, u nostalgičnim večerima. Ovako, kada se ljubi Bosanac, bez dodataka, bez podjela – to je, izgleda, ideološki problem.
U današnjoj BiH, Bosanac je postao prazna riječ, bez političke zaštite, bez medijskog prostora. On ne pripada nikome, pa samim tim – ne smije pripadati svima. A upravo to je ono što najviše boli.
Pjesma ne poziva na mržnju, ne glorifikuje rat, ne vrijeđa nikoga. Ona je duhovita, razigrana, i puna života. Ali to je, izgleda, previše za sistem koji se hrani podjelama. Jer ako se Bosanac ljubi – onda se mora priznati da postoji. A ako postoji, onda se mora priznati da Bosna i Hercegovina nije samo zbir entiteta, kantona i konfesija, već nešto više od toga.
Zato ova pjesma nije samo muzički dragulj – ona je test društvene iskrenosti. I dok se u Srbiji i Hrvatskoj s ponosom puštaju pjesme koje slave državni identitet, u BiH se identitet Bosanca gura pod tepih, jer ne odgovara nikome.
Ali Bosanac postoji. Ljubi. Pjeva. I pamti.
