U predstavi “Gospođica” Narodnog pozorišta Republike Srpske Banja Luka, Snježana Mišić igra nekoliko uloga. Na sceni se prvo pojavljuje kao narator, zatim kao Rajkina rođaka, ali i kao gospođa sa šeširom koja dolazi do Rajke da posudi novac kako bi otplatila dug svog supruga, međutim Rajka odbija da joj posudi novac.
U intervjuu nakon predstave Snježana ističe da je konkretno ta scena gospođe na groblju vrlo zanimljiva, jer kako kaže, krene se od jedne emocije, jednog osjećanja, a to je ono moljenje za pomoć i dođe na kraju do tog nekog potpunog očaja. Iako joj Rajka nije posudila novac, ona ističe da u toj sceni njeno srce još uvijek nije toliko hladno i tvrdo koliko će postati kasnije.
Rajka zamalo da da taj novac, ali ona prezire ljude rasipnike, prezire ljude koji se ophode i odnose prema novcu na način na koji se ophodi konkretno suprug zbog kojeg je ta gospođa i u dugovima. Tako da ona u tom momentu još uvijek nije ono što će kasnije postati. Neke stvari ona nije birala, ona je samo, kako bih rekla, transformacija od jedne divne ,dobre, drage djevojke, iz jedne lijepe i normalne, zdrave porodice, jedinče jedno koje je njegovano i voljeno. Na kraju postane jedna ogorčena, usamljena zelenašica koja prezire cijeli svijet i svijet prezire nju. Taj put je u stvari niz događaja koji su nju u tom pravcu odveli. Ona taj put svjesno nije birala.
U predstavi svi glumci igraju više likova i ovisno o liku tako se i ti odnosi prema glavnom liku mijenjaju. Ono što je zanimljivo je ta brzina promjene odnosa kako prema glavnom liku, tako i međusobno koja je za glumca vrlo inspirativna i uzbudljiva.
Od svih tih odnosa, možda najzanimljiviji je odnos Jovanke, lik koji igram negdje na kraju komada. Radnja se dešava u Beogradu i to je kao prijateljski odnos dvije vrlo neobične žene, potpuno različite, odnos koji ode u prezir zbog određenih neispunjenih očekivanja. Taj odnos je od svega u stvari najznačajniji i najzanimljiviji od svega što ja igram.
Govoreći o ulozi naratora naglašava da je Andrić jako specifičan pisac te da je njegova rečenica također jako specifična.
Jako je lijepa i fantastična za izgovoriti, pročitati. Privilegija je to reći na sceni i, naravno, ljepota je to čuti s ove druge strane. Tako da mislim da je u tom smislu uloga naratora da se negdje možda dijelom i taj Andrićev jezik i njegova rečenica čuju onako kako je on zaista nju i napisao.
Također, ističe da je u njihovom odnosu prema Rajki najvažnije i to što oni kao naratori ne morališu.
Mi kao naratori nju ne osuđujemo niti morališemo. Prosto pričamo priču o toj ženi i negdje vrlo često ja kao narator imam neko saosjećanje prema njoj, jer ona nije to birala, nju je ta sudbina tako zadesila. Prosto neke stvari su otišle u pogrešnom toku. Tako da ja mislim da je to za mog naratora, odnosno za većinu nas negdje možda i najvažnije.
Na kraju razgovora naglašava da je krajnji cilj ove predstave da se ispriča priča koja i danas ima itekako smisla.
A to je kuda vodi ta pasija za novcem, odnosno pasija za materijalnim, međuljudska hladnoća, obožavanje novca kao vrhovnog božanstva, što je u priči definitivno Rajkin odnos, a zapravo mi i danas vidimo da je mnogo Rajki Radaković. Ja mislim da je to važna poruka koju mi pričamo.
