Slobodan Marunović, prvak Crnogorskog narodnog pozorišta govori o „Gospodinu Đuriću“, kojeg tumači u pozorišnoj predstavi „Pokojnik“ za koju je dobio Nagradu za glumačku bravuru na 16. Festivalu mediteranskog teatra Purgatorije 2022. godine, ali i općenito o svojoj bogatoj glumačkoj karijeri.

  • „Gospodina Đurića“ možemo shvatiti kao tipičnog predstavnika modernog kapitalističkog društva. Slažete li se da je to suštinska karakteristika Vašeg lika?

Apsolutno. Lik, kojeg ja glumim u ovoj predstavi, Gospodin Đurić je tipični predstavnik onoga što se danas u našim tradicijskim balkanskim prostorima dešava. On je kapitalista sa tuđim kapitalom, koji besumično umnožava kapital i na taj način stvara u društvu korupciju, nepotizam i uopšteno kreira jedan društveni ambijent, čega smo mi danas svjedoci, i u Crnoj Gori, i u Bosni i Hercegovini, ali i u okruženju. Nažalost takvi ljudi su prisutni, te posjeduju takvu etiku, odnosno estetiku. Gledamo šta nam se diktira kao način života. Način na koji slušamo, koju muziku slušamo, način na koji se oblačimo itd. To je sve jedan stereotip koji živimo, nažalost pun kiča, a znamo da je od kiča do krvi jedan korak. Ovo je posljednja drama koju je Nušić napisao u životu. Završava se vrlo apokaliptično.

  • Negdje sam pročitao kako ovo djelo posjeduje jedan mračan aspekt, odnosno gledište Branislava Nušića na naše društvo. Mislite li i Vi da je ovo djelo manifest Nušićeva mračna pogleda na društvo?

Kao što sam već i rekao, ovo je njegovo posljednje djelo. Na neki način, ovo je njegov komentar i života i djela, tj. prostora u kojem živi. Ne ostavlja ni tračak nade da će se nešto promijeniti, da će nešto otići nabolje. Zaista mi je čudno, jer ja ovaj komad doživljavam zaista kao pravu dramu. To jeste drama, ustvari groteska. Kao što vidimo ove naše političare, ministre i tajkune, to su groteske. Vidimo ih na bilbordima i u njihovim predizbornim porukama, to je sve slično onome što smo vidjeli na sceni. Pozornica je u stvari najistinitija govornica danas u ovom našem životu. Na ovoj pozornici ljudi se razgole, tj. skinu maske, i što bi rekao Njegoš: „Gleda majmun sebe u zrcalu“, to je suština ovoga. Ja mislim da je publika večeras u Brčkom na pravi način doživjela predstavu. Tu nije bilo onog kihotanja i salvi smijeha, nego jedne suzdržane prepoznatljivosti prostora iz svojega života i ambijenta u kojem žive. 

  • Koliko je bitan Nušić i koliko su bitna njegova djela kao društvena odnosno kulturna baština na ovom govornom području?

Nemjerljivo. Jako je bitno imati u svom prostoru jednog takvog čovjeka, koji je savjest društva i koji do srži razobliči one manifestacije koje su neprimjerene čovjeku i njegovom životu. Nušić je veliki pisac, veliki dramski pisac, komediograf. Rame uz rame stoji s Gogoljem, s Molierom. Ovaj naš jezik je manji, zato je manje poznat u svijetu, ali to su zaista ogromne, velike poruke, velika djela koja je ostavio.

  • Čitajući Vašu biografiju, odnosno neke od segmenata Vaše biografije, ističe se Vaša monodrama „Potonja ura Njegoša“, koju ste izvodili širom svijeta. Da li Vi na to djelo gledate kao Vaš najveći uspjeh, ili ste ipak glumac koji preferira ili više voli klasični oblik drame, da zadužite neku ulogu i pozornicu dijelite sa Vašim kolegama glumcima?

Prvo ću da Vam govorim o Potonjoj uri Njegoševoj, to je zaista jedan kuriozitet. Ovo je 35. sezona Potonje ure Njegoševe. Njena premijera je bila 19. maja 1988. godine u Crnogorskom narodnom pozorištu. Za to vrijeme je odigrana 1560, ili nešto tako, puta, po cijeloj planeti, od New Yorka, Chicaga, Los Angelesa, San Francisca, Toronta, Montreala, Melbournea, Sydneya, Zuricha, Beča, Londona, Parisa itd. Ja sam tada bio jako mlad glumac i tumačio sam to tada sa nekom sličnošću, a danas to igram sa jednim velikim iskustvom. Danas više tumačim misao nego sami lik. U svakom slučaju, ta mi je monodrama promijenila život. Sa njom sam obišao cijeli svijet, bio na velikim svjetskim festivalima, dobio ogromna priznanja. Ona je prevedena na engleski jezik, na ruski jezik i na španski jezik, a to su tri jezika, kojima najviše ljudi na planeti govori, tako da ju je veliki broj ljudi u svijetu vidio. Rekao bih da ta monodrama nije moj najveći uspjeh, ali jeste obilježila moju karijeru, te ne bih stavio ulogu Njegoša na prvo mjesto u mojoj karijeri. Volim ansambl predstave. Ja sam najstariji glumac u Crnogorskom narodnom pozorištu i imam najviše naslova koje trenutno igram. Volim pozorište. Pozorište mi je sudbina, profesija, egzistencija i ostvarenje nekih svojih ličnih razmišljanja o prostoru i životu, odnosno uopšte postojanju.

  • Osvojili ste brojne nagrade za Vaš rad. Je li Vam neka od njih posebno bitna?

Malo ste me zatekli tim pitanjem, jer ima zaista puno nagrada u raznim prostorima, ali reći ću Vam. Ovo je moja posljednja sezona u Crnogorskom narodnom pozorištu pred odlazak u penziju, a što ne znači da ću se prestati baviti time. U zadnjoj sezoni sam dobio veliku nagradu za malu ulogu, koja je samo jedna potvrda da sam u kondiciji, da sam vitalan, da se nisam zamorio od svog posla, da volim svoj posao, da volim pozorište i mogu da kažem da je možda to ta posljednja nagrada. Ali ko zna, možda bude još neka. Ove godine, posljednje godine svoje karijere, duge 40 godina, u Crnogorskom narodnom pozorištu krunisano je tom nagradom.

  • Trebali bismo se dotaći i režije, odnosno Vaše saradnje sa Egonom Savinom. Kako Vi vidite ovu adaptaciju djela, je li dovoljno prilagođena današnjoj publici?

Što se tiče neke adaptacije odnosno prilagođavanja današnjoj publici, tu i nije bilo nikakve potrebe za aktualizacijom, jer je sve zapravo isto. Čak je danas više retrogradno nego nekada. Nušić piše ovaj komad u vremenu mira, a mi smo danas na buretu baruta sa svim ovim što nas prati u životu, odnosno o čemu smo razgovarali i o čemu govori ova predstava. Egon Savin je ovaj tekst po njegovoj ideji prebacio na crnogorski akcenat, ali i radnju u Crnu Goru. Crnogorski mentalitet, gorštački mentalitet se malo razlikuje od tog beogradskog mentaliteta, koji je malo svileniji, tako da su sve te reakcije likova, da tako kažem, jarke, pune naboja, i to je ta adaptacija. U samoj analizi predstave je gospodin Savin majstor, on je i profesor režije, ali i sjajan intelektualac, iskusan čovjek. Mi smo imali jedan zaista fenomenalan proces u toku stvaranja ove predstave, tražeći razloge u samim situacijama za ponašanje određenih ljudi u ovoj predstavi. Osvješćivanje predstave je jedan poseban i dragocjen prostor u stvaranju jedne predstave, tj. kada se radi na likovima, karakterima, na odnosima među likovima, a Egon je u tome zaista majstor. Ovu predstavu, koju od ljetos igramo, publika zaista voli.

Share.

Edin Osmanbašić je novinar-urednik za kulturu portala Plural.ba (2022-). Primarno zanimanje profesor njemačkog jezika i književnosti. Medijsku karijeru počeo 2020. godine kao voditelj edukativno-zabavnog video serijala Live kviz znanja na portalu Otisak.ba.

Leave A Reply