Dijete doživljava Boga tako da na njega prenosi one iste motivacije koje pokreću njegov odnos prema roditeljima. Budući da je dijete slabo i potrebito, prema roditeljima će stvoriti odnos zavisnosti i korištenja. Zbog zavisnosti nastaje strah da ne bude napušteno, pa se stoga dijete nastoji roditeljima svidjeti svojim dobrim ponašanjem, kako bi zaslužio njihovu naklonost. S druge strane, dijete zna da roditelje može u potpunosti koristiti, jer su oni veliki i svemoćni.
Dobar će odgoj s vremenom učiniti da se ti djetinji osjećaji uravnoteže. Dječji strah i zavisnost spram roditelja pretvoriti će se u pouzdanje u ljubavi, a potreba za korištenjem će se postupno pretvoriti u lucidniji smisao za stvarnost i vlastitu odgovornost. No u odnosu prema Bogu često ne dolazi do takvog uravnoteženja. Ostaje vjera u biće koje je čudesno moćno i dobrohotno, koje nam želi dobro i uređuje naše živote, a na nama je da ga za to molimo. Tako nastaje religija iz straha i religija iz koristi.
