Muzički studio STRIGOI, iza kojeg stoji Damir Mrkaljević, privukao je pažnju javnosti jedinstvenim pristupom tradicionalnoj muzici. Spajajući detaljno istraživanje starih tekstova sa savremenom produkcijom, ovaj projekt mladim generacijama približava zaboravljenu kulturnu baštinu. Pored modernih obrada sevdalinki, poput Šantićeve „Emine“, STRIGOI je nedavno lansirao i navijačku himnu posvećenu historijskom plasmanu reprezentacije BiH na Svjetsko prvenstvo.
Sa autorom razgovaramo o tome kako se u digitalnom dobu balansira između očuvanja autentičnosti, modernog zvuka i emocije zajedništva.
- Kako je nastala ideja za projekat i šta vas je motivisalo da se posvetite očuvanju sevdaha na savremen način?
Damir Mrkaljević: Iskreno, ideja je nastala iz jedne lične potrebe da obradim neke pjesme koje smo svi barem jednom čuli i imamo ih negdje u glavi, ali ih polako zaboravljamo.
U ovoj gomili pjesama koje se svakodnevno objavljuju i imaju rok trajanja od otprilike nekoliko dana do maksimalno jedne sezone, lijepo je raditi na nečemu kao što su sevdalinka ili starogradska pjesma, jer je to muzika bez roka trajanja.
Sevdah je za mene uvijek bio više od muzike. U njemu ima jezika, historije, tuge, ponosa, ljubavi, pa čak i načina života koji polako nestaje.
S druge strane, živimo u vremenu u kojem se muzika konzumira jako brzo. Ljudi otkriju pjesmu kroz YouTube, Instagram, TikTok, kroz kratke isječke i vizuale. Tu sam vidio prostor da sevdah ne mora ostati zatvoren samo u starim snimcima i arhivama, nego može dobiti novi oblik, novu produkciju i novi život, a da i dalje zadrži svoju dušu.
STRIGOI je nastao upravo iz te ideje – da spojimo poštovanje prema starom tekstu i emociji sa savremenim načinom produkcije i predstavljanja muzike.
- Po čemu se vaš pristup razlikuje od drugih obrada tradicionalnih pjesama?
Damir Mrkaljević: Najviše po tome što pjesmi ne prilazim samo kao još jednoj muzičkoj obradi, nego skoro kao malom istraživačkom projektu. Prije nego što neku pjesmu obradim, pokušam saznati odakle dolazi, koja je starija verzija teksta, ko ju je zapisao, kako se mijenjala kroz vrijeme i šta se zapravo u njoj govori.
Kod nas nije cilj samo uzeti poznatu pjesmu i “modernizovati” je. Cilj je vratiti joj kontekst. Nekada je najzanimljiviji dio pjesme upravo ono što je vremenom izgubljeno – neka stara riječ, drugačiji stih, zaboravljena verzija ili emocija koja se u današnjim izvođenjima više ne čuje jasno.
Moderni dio dolazi kasnije: produkcija, atmosfera, vizual, video i način na koji pjesmu približavamo publici. Ali osnova uvijek mora biti poštovanje prema tekstu i priči.
- Posebnu pažnju izazvala je vaša interpretacija „Emine“. Zašto ste se odlučili upravo za tu verziju i koliko je bilo izazovno raditi na pjesmi koja ima snažno kulturno nasljeđe?
Damir Mrkaljević: „Emina“ je nešto posebno. Ona nije samo pjesma, nego skoro dio kolektivnog pamćenja svih nas.
Svi znaju za Eminu, ali mnogi je znaju kroz kasnije oblike i poznate muzičke verzije, posebno kroz interpretaciju velikog Himze Polovine. Nakon kratkog istraživanja, posebno me je privukla ranija verzija Šantićevog teksta, jer se u njoj osjeti jedna sirovija i neposrednija emocija.
To je tekst prije završnog sređivanja i kasnijeg objavljivanja u zbirci, i iskreno mislim da vrlo malo ljudi danas zna da je ta verzija ikada postojala.
Bilo je izazovno upravo to što se takvoj pjesmi ne smije prići površno. Kada radite nešto što već ima tako snažno mjesto u kulturi, morate imati mjeru. Ne možete je samo “prepakovati” i očekivati da to bude dovoljno.
Najveći izazov bio je zadržati dostojanstvo pjesme, a opet napraviti verziju koja zvuči originalno i može živjeti danas – na YouTubeu, među mlađom publikom i među ljudima koji možda prvi put čuju taj tekst u takvom obliku.
- Koliko u vašem radu ima istraživanja originalnih verzija pjesama, a koliko autorskog izraza i modernog pristupa?
Damir Mrkaljević: Rekao bih da sve počinje istraživanjem. To je prvi sloj. Ako ne znamo šta pjesma nosi, teško možemo znati kako da je obradimo. Tražimo starije tekstove, različite verzije, zapise i ranije interpretacije. Pokušavamo razumjeti i riječi koje danas više nisu svakodnevne.
Ali nakon toga dolazi autorski dio. Nije dovoljno samo prenijeti tekst. Treba stvoriti atmosferu, odabrati glas, tempo, dinamiku i instrumentalni svijet. Nekada je moderni pristup vrlo suptilan, nekada je hrabriji, ali trudimo se da nikada ne pregazi pjesmu.
Ukoliko obrađujemo recimo Šantićevu pjesmu koja do sada nije bila otpjevana, nekada je moramo skratiti ili promijeniti poneki stih kako bi prirodnije legla u muzičku formu, ali trudimo se da to radimo minimalno i da zadržimo pjesmu kao takvu što je više moguće.
Najbolji balans je kada slušalac osjeti da pjesma zvuči svježe, ali da nije izgubila ono zbog čega je uopšte preživjela toliko dugo.
- Vaše obrade su naišle na pozitivne reakcije u regionu. Kakve su povratne informacije publike i koliko vam one znače?
Damir Mrkaljević: Reakcije nam znače mnogo, posebno kada ljudi ne komentarišu samo zvuk, nego napišu nešto lično. Najljepše su poruke kada neko kaže da ga je pjesma vratila u djetinjstvo, podsjetila na roditelje, nanu, djeda, neki grad, staru ljubav, neki miris ili vrijeme kojeg više nema.
To je za nas najveća potvrda da pjesma nije samo objavljena, nego da je nekoga stvarno dotakla. Brojevi su važni, naravno – pregledi, slušanja, dijeljenja – ali najviše ostanu u pamćenju komentari ljudi koji osjete da se ne radi samo o muzici, nego o nečemu što je dio njih.
Posebno nam je drago što reakcije dolaze i iz Bosne i Hercegovine, i iz regiona, ali i od naše dijaspore. Kod ljudi koji žive daleko od kuće, sevdah često ima još jaču emociju.
- Nedavno ste objavili i navijačku himnu za Svjetsko prvenstvo. Kako se takav projekat uklapa u vašu osnovnu ideju očuvanja tradicije?
Damir Mrkaljević: Na prvi pogled, navijačka himna je nešto potpuno drugačije od sevdaha, ali za nas je povezana istom idejom – emocijom pripadnosti.
Posebno nakon što sam vidio koliko je taj plasman pozitivno odjeknuo i u “komšiluku” i među našim ljudima širom svijeta. Nekako je spojio sve nas. Želio sam na neki način biti dio te pozitivne energije i dati svoj mali doprinos svemu tome.
Na kraju krajeva, sevdah govori o ljubavi, čežnji, domu, ljudima i identitetu. Navijačka pjesma govori o istim stvarima, samo kroz drugu energiju.
Kada narod pjeva za reprezentaciju, to nije samo sport. To je osjećaj zajedništva. To je trenutak kada ljudi, bez obzira gdje žive ili kako se zovu, osjećaju da pripadaju istoj priči. Zato nam je bilo prirodno uraditi i takav projekat.
STRIGOI ne želimo ograničiti samo na jednu formu. Osnovna ideja je da kroz muziku čuvamo emociju, jezik i identitet – nekada kroz sevdah, nekada kroz historijsku pjesmu, a nekada i kroz pjesmu koja prati jedan veliki trenutak za državu i prije svega narod u njoj.
- Koliko je danas, po vašem mišljenju, sevdah prisutan među mlađom publikom i može li se kroz ovakve projekte približiti novim generacijama?
Damir Mrkaljević: Mislim da sevdah jeste prisutan, ali često ne na način na koji je prisutna moderna muzika. Mlađa publika ga možda ne sluša svakodnevno, ali kada im se ponudi na pravi način, vrlo brzo osjete njegovu energiju.
Problem nije u tome što mladi ne vole sevdah, nego što im se često ne predstavi u prostoru u kojem oni danas žive.
Ako sevdah ostane samo u formatu koji traži da publika sama dođe do njega, onda ćemo izgubiti veliki dio novih generacija. Ali ako ga predstavimo kroz kvalitetan video, dobar zvuk, dobru priču, kratke formate, društvene mreže i moderne platforme, onda on itekako može pronaći put do mladih.
Sevdah ne mora izgubiti autentičnost da bi bio bliži mladima. Samo mora govoriti njihovim medijskim jezikom.
- Da li smatrate da sevdah danas više čuvamo ili ga gubimo?
Damir Mrkaljević: Rekao bih da ga istovremeno i čuvamo i gubimo. Čuvamo ga kroz velike izvođače, arhive, porodice, stare snimke i ljude koji ga iskreno vole. Tu moram spomenuti ljude poput Bože Vreće, Amire Medunjanin, Divanhane i mnogih drugih koji rade fantastičan posao u očuvanju i predstavljanju sevdaha, ne samo kod nas nego i van granica Bosne i Hercegovine. Oni su pokazali da sevdah može živjeti i na velikim scenama, i pred novom publikom, a da ne izgubi svoju dubinu.
Ali ga, s druge strane, gubimo ga onda kada ga svedemo na samo nekoliko najpoznatijih pjesama, dok ogroman broj tekstova, varijanti i manje poznatih pjesama polako nestaje iz javnog prostora.
Sevdah nije samo repertoar od deset pjesama koje svi znamo. On je mnogo širi. U njemu ima gradova, mahala, starih izraza, ženskih glasova, muških tuga, šala, bola, ponosa i svakodnevnog života.
Zato mislim da nije dovoljno samo reći da volimo sevdah. Moramo ga aktivno vraćati, istraživati, snimati, objavljivati i približavati ljudima. Inače ćemo čuvati samo mali dio, a izgubiti ogromno bogatstvo koje stoji iza njega.
- Koliko je teško balansirati između očuvanja autentičnosti i potrebe da se zvuk približi savremenoj publici?
Damir Mrkaljević: To je vjerovatno najteži dio cijelog procesa. Ako previše modernizujete pjesmu, postoji opasnost da izgubite ono zbog čega je vrijedna. Ako je ostavite potpuno zatvorenu u starom obliku, postoji opasnost da je nova publika nikada ne otkrije.
Zato je važno znati šta se ne smije dirati. Za nas su to emocija, osnovni tekst, smisao pjesme i njeno dostojanstvo. Produkcija se može mijenjati. Aranžman se može prilagoditi. Vokal može dobiti novi prostor. Ali pjesma mora ostati prepoznatljiva u svojoj duši.
Ne želimo da sevdah zvuči “starinski” samo zato što je star. Dok je ljubavi, tuge i čežnje, bit će i sevdaha. A to su emocije koje su bile iste prije 100 godina, kao što su i danas.
- Koji su vaši naredni planovi i možemo li uskoro očekivati nove projekte ili obrade?
Damir Mrkaljević: Da, planova ima dosta. Jedan od većih projekata trenutno je obrada pjesme jedne strane države na njihovom jeziku, s ciljem da sevdah približimo njima, ali i da dio njihove kulture približimo nama.
Ne smijem za sada mnogo reći o tome, ali kao mali hint za vaše čitaoce – riječ je o državi koja je ostavila veliki trag na našu kulturnu baštinu i sevdalinku kao takvu.
U međuvremenu nastavljamo sa obradama sevdalinki i starijih tradicionalnih pjesama, posebno onih koje su manje poznate ili imaju zanimljivu historiju iza sebe. Takve pjesme su nam posebno važne, jer često nose ljepotu koju publika tek treba ponovo otkriti.
Pored toga, želimo nastaviti raditi i na pjesmama koje imaju širi kulturni ili društveni značaj. STRIGOI će ostati prostor u kojem se susreću tradicija, savremena produkcija i priča.
Naš cilj nije samo izbacivati pjesme, nego graditi mali arhiv emocije. Trenutno smo u fazi u kojoj pokušavamo pronaći sponzore i partnere kako bismo mogli doći do još većeg broja ljudi.
Također želim spomenuti Radio Gračanicu, koji je prethodnu sedmicu posvetio prostor sevdahu i našim pjesmama, i time dao veliku podršku ovom projektu. Ako se ne varam, to je bilo prvo emitovanje mojih obrada na nekoj radio stanici, i za projekat star svega nekoliko mjeseci to predstavlja ogroman uspjeh.
