Ana Marija Veselčić mlada je hrvatska glumica koja živi i radi u Splitu, konkretno u Hrvatskom narodnom kazalištu Split kao stalni član ansambla. U savremenoj drami „55 kvadrata“ izvedenoj upravo od strane HNK, briljantno režiranoj od strane vrhunskog znalca teatra Ivana Plazibata, te veoma nadarene autorice Ivane Vuković, koju je brčanska publika imala priliku da gleda u četvrtoj festivalskoj noći, Ana Marija je tumačila ulogu Lene, jedne mlade i perspektive žene na početku svog bračnog života.

Djelujete baš prirodni u ulozi Lene, tj. supruge, kćerke, odnosno sestre. Čini se da ovdje imamo jednu mladu suprugu, koja balansira sve svoje lične zgode i nezgode u jednom prirodnom tonu. Kako ste Vi doživjeli ili osjetili svoju ulogu?

Doživljavala sam ju jako sporo, mislila sam da i nemam tu puno toga za igrati. Međutim, kada smo došli u prostor, kada smo bili malo pobliže i imala prilike upoznati se sa cijelim konceptom, vidjela sam da tu ima štošta za igrati. Preko odnosa do toga kako sakriti tu glumu, kako sakriti taj zanat, da to sve izgleda kao da nisam ništa napravila. Mogu Vam reći da mi je to iz predstave u predstavu iznova teško, a ipak gušt.

Mislite li da je lik Lene preslika savremene, moderne žene? Koje su to njene misli i s čime se ona nosi?

Mislim da jeste. Nisam još u situaciji da sam u braku, ali jesam bila u zgužvanim situacijama, tako da vidim, odnosno viđam mnogo ljudi u sličnim situacijama. Konkretno žene mojih godina u ovakvim situacijama se nose sa sličnim ovim stvarima – „da li ostati u braku“, „da li mi je brak loš“ – ili je to samo stvar što partneri nemaju prostora, novaca. Pa onda pitanja da li bi to opstajalo da ima novaca. Ima tu mnogo pitanja sa kojima se žene muče.

Ljubav u modernom vremenu. Svi žele taj neki savršeni start u zajednički život. Koliko to utječe na ljubav među partnerima, odnosno na sami odnos među njima?

Pa život je danas jako brz, i to jako utječe na ljubav. Ukoliko je život brz, ljudi očekuju i brze rezultate. Ako se dogodi neki konflikt, očekuju da se riješi u roku trajanja nekog ‘reelsa‘. Primjer ove ‘bake’, Arijana Čulina, koja nam ukazuje da je spor život možda nešto na šta bismo trebali obratiti pozornost, a mi mladi nikako da poslušamo ili nemamo vremena poslušat. Sve je to nekakav košmar, i ja ne znam uopće odgovor na to pitanje, nisam sveznajući Baltazar, ali mi je drago da sam se našla u ovoj situaciji da si mogu postavljati takva pitanja.

S obzirom na to da ste mlada glumica i niste možda baš previše drame iskusili u životu. Da li Vam te razne uloge koje tumačite pomažu u svakodnevnici, mislite li da će Vam određene uloge pomoći u rješavanju nekih potencijalnih životnih situacija u budućnosti?

Pa i ne razmišljam baš o tome, koliko će mi neka uloga pomoći u privatnom životu, ali razmišljam koliko mi privatni život pomaže za uloge. Tako da, ne znam, nadam se da hoće. Valjda ću se naći u nekoj situaciji gdje ću moći izvući nešto iz uloge za život.

Koliko se već dugo bavite glumom? Imate 29 godina i sarađujete vrlo često sa kolegama koje imaju jako mnogo iskustva, odnosno mnogo više od Vas. Kako te starije kolege utječu na Vas, na koji način prenose svoja iskustva, znanja i vještine?

Od prve premijere je prošlo osam godina, a naspram 30 ili više godina, imam još mnoštvo da sustignem. Svaki od njih prenosi svoje vještine na svoj način, možda čak i nesvjesno, a ja se trudim da upijam te vještine ili samo detektiram i shvatim da nisu za mene.

Rekosmo da ste mladi, no u Vašem opusu karijere postoji niz uloga, ali i nagrada. Da li biste istakli neku posebnu ulogu ili nagradu u dosadašnjoj karijeri?

Nekako mi je najdraža nagrada ova iz Užica, odnosno sa Jugoslovenskog pozorišnog festivala. Nagrada se zove Ardalion, i to mi je bilo baš cool, zato što je bilo za sporednu ulogu. Super mi je bila uloga i super mi je bila predstava, tako da bih to onako posebno istakla, tu nagradu i tu ulogu Biance u predstavi „Kroćenje goropadnice“.

Šta Vama znači biti glumac u ovom vremenu? Prisjetite se vremena kada ste vjerovatno išli u teatar i bili u ulozi posmatrača, odnosno publike. Postoji li tu neka razlika?

Možda postoji neka razlika u mojim očima, pošto sam ja te glumce doživljavala kao užasno ozbiljne, kao jako velike ljude, sa velikim mislima, koje ne idu na toalet i takve stvari. I na kraju ipak dođeš u situaciju da s tim glumcima, koje si nekada gledao, radiš. Onda skužiš da su ti ljudi zapravo normalni, ali isto tako i veliki, u tim nekim svojim malim stvarima. Ne znam koliko se to sve skupa promijenilo, možda bismo trebali pitati nekoga starijeg. Mada oni svi kažu kako je to nekada sve bilo bolje, ali to govore za sve.

Kako će, po Vama, nastaviti teatarski format svoj razvoj u ovom modernom vremenu, gdje je sve više tog nekog sukobljavanja sa filmskom industrijom, odnosno sa ovim savremenim streaming platformama koje plijene svojom dostupnošću i koliko to, po Vašem mišljenju, šteti umjetnosti?

Ja sam optimistična da teatar nikad neće izumrijeti kao takav, jer je pred tobom živi čovjek i to ti nijedan streaming servis ne može pružiti, koliko god možda napredovala i ta umjetna inteligencija, a i nisam upućena baš u sve te stvari. Činjenica da je ljudima dostupno puno više informacija i to svakako utječe na posjećenost i zainteresiranost mlade publike, ali isto tako mislim da to ide sve svojim tokom i da se to onako ‘kotrlja’. Mislim da to i nije toliko tragično kao što to neki doživljavaju.

Share.

Edin Osmanbašić je novinar-urednik za kulturu portala Plural.ba (2022-). Primarno zanimanje profesor njemačkog jezika i književnosti. Medijsku karijeru počeo 2020. godine kao voditelj edukativno-zabavnog video serijala Live kviz znanja na portalu Otisak.ba.

Leave A Reply