Osim što je pedeseta godišnjica teatra u Brčkom, isti jubilej proslavlja i ovo djelo “Radovan III” autora Dušana Kovačevića. Slovenski režiser Vito Taufer je pedeset godina kasnije ovo djelo ponovo oživio svojim nedvojbeno unikatnim pristupom i zanimljivom adaptacijom.
Predstavu je krasio jedan spoj raznolikosti sa velikom dozom razumijevanja, ali i prepredenosti likova. Jedan jako specifičan lik među njima je svakako bio „Kelner“, čiju je ulogu tumačio mladi glumac Lazar Nikolić.
- Mogu slobodno reći da smo svi mi, koji smo gledali ovu predstavu, ostali poprilično zatečeni. Od komedije do nekih poprilično ozbiljnih scena, ali sve nekako umotano u ‘ljudsku glupost’, odnosno tematiku koja se nekako najviše dotiče toga. Kako se Vaš lik uklapa u taj ambijent? Koju on osobnost unosi u ovaj pozorišni komad?
Dugo tražim svoj lik, ali na kraju sam nekako našao odgovore na neka pitanja, te mogu da stanem u odbranu svoga lika. Danas ljudi, koji su došljaci, odnosno koji su na margini svoga života, žele da oponašaju, na neki način, ‘svoje gazde’, tako da sam ja kroz to gradio ovaj lik. Mislim da te migracije ljudi čine jednu strukturu, te smatram da ne poštuju pravila kulture grada u koji su došli. Iako sam iz Crne Gore, ovo mi je prvo uloga na ijekavici. Mislim da ima poentu, jer čovjek koji je došao sa strane, maltretira ljude koji su iz te sredine.
- Prije negoli dolazi do Vašeg nastupa na bini, imali smo priliku da upoznamo ovu ozloglašenu porodicu, koja uvodi neki red odnosno pokušava da ga uvede. Vaš prvi manir je bio izuzetno zanimljiv, pa reklo bi se i jako komičan, pojavljujete se i zavodite red. Kako ste Vi to doživjeli, djeluje jako realistično?
Pa jeste, oni imaju svoje ciljeve. Jedan od tih ciljeva je da udaju svoju kćerku i oni bi vjerovatno iskoristili neku silu, tj. primijenili ju na kelnera, ali oni žele da se pokažu u što boljem i što ljepšem svjetlu, kako bi ‘prodali svoj proizvod’, nažalost tako rečeno. Oni iz tih razloga moraju da budu što bolji i što finiji u toj kafani, a onda taj kelner tu situaciju jednostavno koristi.
- Kada ste već pomenuli tu ‘prodaju’, reklo bi se da je to jedan od glavnih motiva ovog djela, predstava koja prikazuje taj naš mentalitet, da se tako izrazim. Osim što ismijava te neke naše poglede na svijet, stapa se sa tim famoznim pretjerivanjima, koje smo gledali u holivudskim filmovima, pa smo dobili neki oblik akcijske komedije. Koliko je inspiracija za ovo djelo proizašla iz tog pravca?
Naravno da je došla s te strane. Mislim da smo mi jako svjesni, nažalost, da neke ravnopravnosti nema, što se tiče muškaraca i žena. I dalje je to pitanje ‘kad ćeš da se ženiš“ i „kad ćeš da se udaješ“. Mislim da je ovo jedan svevremeni komad, i nikad nije kasno da se postavi. Meni bi iskreno bilo drago, ako su se ljudi, koji su gledali ovu predstavu, donekle zapitali i shvatili da je to stvarno tako. Mi se uopšte nismo trudili da ovo bude komično, tj. ova izvedba odnosno ovaj komad. Mnogo je u današnjem vremenu tog nepoštovanja ljudskih prava, ali i prije svega odluke.
- Ove godine je djelo „Radovan III“ napunilo 50 godina. Je li bio cilj da se oživi nakon pola stoljeća, je li Vito Taufer, režiser, to namjerno u ovom trenutku učinio?
Kao što sam i rekao. Nije to 50 godina, ne vjerujem. Mislim da je pravi trenutak da se na neke stvari pokaže prstom. Neke replike koje možda zvuče duhovito, nisu: „četrnaestero mrtvih“, „u hladnjači je poginulo sedmero“ itd. I nama je to možda u nekom trenutku bilo duhovito, ali kada se sjetimo tragedije u beogradskoj školi, tj. šta se tu desilo, odnosno kada smo sutradan čitali, nije bilo svejedno. Po meni ovo djelo nosi puno više tragičnih nego komičnih elemenata, mada kako kažu – uvijek se komedija igra iz tragedije. A ako smo to nekako uspjeli da spojimo, onda mi je jako drago.
- Upoznavajući se s Vašim djelom, odnosno čitajući neke Vaše izjave koje ste davali u medijima, upamtio sam jedan specifičan citat: „Suština ovog posla nije da budeš poznat, nego priznat“. Je li to Vaš moto u karijeri?
Pa ta rečenica je nešto kao moja vodilja. Tu rečenicu sam čuo od moje profesorke, i dan danas mislim da je to jedini recept za ovaj posao. Mi živimo u jednom vremenu u kome je stvarno najlakše biti poznat, preko ovih društvenih mreža i svega ostalog. Danas je određena glupost nešto što će te učiniti poznatim, a meni stvarno to nije cilj, jer volim ovo i samim tim želim da to dostojanstveno činim. Želim ljude da usrećim i da nešto kvalitetno prenesem s ovih dasaka.
- Igrali ste u raznim formatima teatra. Da li možda imate neki omiljeni žanr? U čemu se najviše nalazite i kakve uloge Vas inspirišu?
Živimo u 21. vijeku, mislim da glumac mora da zna kako baratati raznim sredstvima. Ljudi me uglavnom doživljavaju kao nekog dramskog glumca, međutim, ja više volim tu neku komičnu stranu. Ja nemam dovoljno niti iskustva niti angažmana da se negdje u tom smislu ukalupim, što zapravo i ne bih volio da činim. Jako mi je izazovno, ali i jako sam zahvalan na tome, što sam do sada mogao da igram različite likove, kako karakterno tako i u tom nekom fizičkom smislu. Vodim se time da bih volio da igram uvijek nešto drugačije, a ne da me ljudi svrstavaju u neki kalup. Transformacija je nešto što najviše volim u ovom poslu.
